Recenzija knjige Vrt
Piše Leila Samarrai Mehdi
Milan Mijatović, u svojoj pesničkoj kreaciji „Vrt“, proživeo je, tokom realnog vremena čitanja stihova, čitav jedan život alijeniziranog, neprilagođenog ljudskog bića našeg vremena, a istovremeno, u odsustvu trajnijeg u ljudskome, uveo nova bića jezika: strašila, kreature, i za sve njih ima mesta u Edenu božanskome. Za sve njih ima mesta i u Edenu Milana Mijatovića, koji uvođenjem postupka mešanja stvarnosti i fikcije i stvaranja ljudi sličnih životinjama, efektno podseća senzibilisanog čitaoca da naše najveće more često nisu motivisane racionalnim razlozima, već prizvukom novih, tajanstvenijih stvarnosti koji pulsiraju ispod prihvaćene stvarnosti. Ta, takozvana „realnija realnost“ ponekad, u ludilu našeg postojanja, deluje kao manje prihvatljiva, možda zato što nas ponajmanje užasava. To uznemiruje, ali i budi čitaoca, upozorava ga da postavlja sebi pitanja: ko to hoda među nama? Kakve su to gnusobe? Normalan čovek? Kakvo je to odvratno stvorenje? Ko je tu zapravo nakaza? I esencijalno: ko sam ja u svemu tome. Nakaza ili čovek? Napadnut pojedinac? Prosjak? Sve su to motivi i reči kojima Milan Mijatović maestralno simboliše podsvesno da zazjapi pred ponorom narušene ljudskosti u kome ostaje mesta samo za strah i čudovišta u nama. Milan Mijatović u „Vrtu“ hrabro izvodi najveće noćne more iz kanalizacije duša, da ih sagledamo i da odaberemo strane kojima ćemo pripadati ili sa koje ćemo sebe sagledati - odmah preko puta, na antagonističkoj, koju podsvesno nismo želeli da odaberemo.
