LIST VREME - KULTURA
Branimir Džoni Štulić, Smijurija u mjerama
“Vreme”, Beograd 2005.
Pišu: Muharem Bazdulj, Ivan Milenković, Đorđe Matić
On je duša svega ali te duše vodi duh zbilja
Pošto se suprotnosti privlače uživa u njima
Štulićeva Smijurija u mjerama je ljubavno pismo bez adresata, drama bez didaskalija, slika bez rama ili ram bez slike. Zahvat Smijurija je čas širok i plitak, čas uzak i dubok. Štulićevi stihovi su lokalno smiješni, a globalno imaju mjere. Pjesme kakve su Najveći uspjesi bivših jugoslovenskih prostora ili Rege udaraju u ključu “Historijska čitanka” meets “Dorin dnevnik” – u tom ključu, ali jače. Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala je kafanska metafizika dostojna i onih najrijeđih pametnih i knjiških ljudi, a Ja smrtnik mali boga slavim ma ko to može platit nosi poruku dostojnu hodačašća na Daleki istok, da ne kažem Puta za Katmandu.
U jednoj majskoj sarajevskoj noći od tišine i blagog pijanstva dvije su me blazirane zagrebačke novinarke uvjeravale da je Štulić lud. Možda je Džoni jedini normalan, a mi smo svi ludi – to sam im odgovorio. Smijale su se. Znate li šta je Doplerov efekat, pitao sam ih, a one su me gledale kao ludaka, kao Džonijevog brata po ludosti, a meni bilo drago. Školski je primjer, rekao sam, sirena na policijskim kolima. Ako ti se približava, zvuk djeluje jače i frekventnije, a ako se udaljava, zvuk je mutniji i ima nižu frekvenciju – objasnio sam im polupijano pučkoškolsku lekciju iz fizike. Zgledale su se, pomislile napio se Bosanac i htjele valjda spustiti loptu: I mi smo, znaš, rekoše uglas, voljele AZRU. Ne sumnjam, kazao sam, Džoni i AZRINI fanovi mahom se i jesu obostrano udaljili, svaki u svom pravcu, onako kako su udaljene težina i milost.
