Gil Scott Heron
Izvor – http://www.mulj.net/

Gilbert “Gil” Scott-Heron je rođen 1. aprila 1949. godine u Čikagu. Nakon razvoda roditelja, oca (porijeklom sa Jamajke), profesionalnog igrača fudbala koji je zabilježen u istoriji kao prvi crnac u Glasgow Celticsima i majke radnice u knjižari, preselio u Jackson, Tennessee, gdje ga je odgojila baba. Kad se kao tinejdžer vratio svojoj majki u New Yorku, već je imao razvijen književni talenat, tako da su mu literarna ostvarenja omogućila upis u prestižnu privatnu školu. Od školskog obrazovanja se oprostio sa master diplomom koju je zaradio na temu „Circle of Stone”. Još dok je pohađao Lincoln univerzitet, koji je prije njega pohađao i njegov književni heroj Langston Hughes, objavio je dva romana – „The Vulture” i „The Nigger factory”, ali i knjigu poezije „Small Talk at 125th and Lenox”. Poslije koncerta „Last Poetsa”, jedan od članova grupe – Abiodun Oyewole (Charles Davis Jr.) se sjeća da mu je mladi Scott Heron prišao sa riječima: „Mogu li i ja da napravim grupu poput vaše?”.

Nakon što je krajem 60ih postao izrazitije politički angažovan, Gil Scott Heron se usredsređuje na politički angažovano pisanje. Shvativši da će doprijeti do više ljudi pomoću radija nego putem knjiga, odlučio je „iskomponovati” svoju knjigu poezije i snimiti je. Nadahnut „Last poetsima”, njegov prvi album je objavljen 1970 (takođe nazvan „Small Talk at 125th and Lenox”) i sadrži uglavnom govorne pjesme uz pratnju udaraljki koje su odsvirali Eddie Knowles, Charlie Saunders i David Barnes. Jedna od tih pjesama je i ona koja je ostavila najveći trag – „The revolution Will Not Be televised”. Osim pjesama recitovanih uz udaraljke na album su uključene i one sa klavirskom gospel pratnjom, otpjevane u stilu Ritchieja Havensa, poput „Wholl Pay Reparations On My Soul”. Glavne teme ovog albuma su površnost televizije, konzumerizma, hipokrizija samoproklamovanih crnačkih vođa toga doba i bijele srednje klase, ali i drugi brojni socijalnii problemi između rasa, ali i unutar njih. Kao inspiraciju za ovo djelo Heron je često navodio imena kakva su John Coltrane, Otis Redding, Jose Feliciano, Billie Holiday, Malcolm X, Huey Newton, Nina Simone…

Poput „Last Poetsa” koji su ga neposredno nadahnuli, Gil Scott Heron bio je rana spona između hip hop samosvjesti i govornog pjesništva devedesetih. Njega su semplovali reperi u rasponu od Queen Latifah do Maste Acea, a citiraju ga ulični pjesnici Reg E Gaines i Mike Ladd. Sa druge strane, jak je njegov uticaj i na vanmuzičkim poljima, od koga je najprimjetniji onaj u djelu režisera Spike Lea. Zahvaljujući melodičnijem dijelu svog opusa iz srednje faze svog rada, Scott Heron je postao značajno nadahnuće hip hop grupama kao što su Spearhead i Fugees, ali i muzičarima drugih žanrova. Idejno gledano, Heronov uticaj je gotovo nemjerljiv.

Iako su duboki glas, izrazita inteligencija i pjesnički humor bili i više nego dosta za prenošenje njegove poezije, Scott Heron je ubrzo napustio oskudno recitatorski stil „Last Poetsa” u korist izrazitije muzičkog pristupa, koji je nagovjestio i na albumu „Small Talk”. Otpočevši saradnju sa prijateljem i bivšim članom zajedničkog sastava sa Univerziteta Lincoln, klavijaturistom Brianom Jacksonom, Scott Heron je na početku 70ih snimio niz albuma jazz i soul balada koji se svrstavaju u njegova najbolja ostvarenja. Premda se na albumu „Piece of a Man” (koji će inspirisati jedan od brojnih dokumentaraca o ovom stvaraocu) iz 1971. usredsredio na introspektivne pjesme poput naslovne i „I Think Ill Call It Morning”, na album je uvrstio i fank obradu „The Revolution Will Not Be Televised”. Na albumu „Free Will” iz 1972. uravnotežio je svoje sučeljene impulse – recitovanje i pjevanje, političko i lično – odlučivši se za jednu stranu albuma napunjenu pjesmama sa pratnjom cjelokupnog orkestra, dok je druga strana ploče govorna uz pratnju udaraljki i flaute. Na albumu „Winter In America” iz 1974. njegova i Jacksonova muzika dosegla je nivo profinjenosti koja je savršeno povezala društvenu svijest („The Bottle”) i lične preokupacije („Youe Daddy Loves You”).

Kada je 1975. potpisao ugovor s etiketom Arista, koju je osnovao čuveni diskografski mogul Clive Davis, njegova je muzika predstavljena široj publici. Zahvaljujući novooformljenom „Midnight Bandu”, on i Jackson su muzički obogatili albume nastale sredinom 70ih. Album „From South Africa To South Carolina” objavljen 1976. Godine je zanimljiv jer je uključivao i uspješnu pjesmu „Johanesburg”, jednu od najranijih pop kompozicija na kojoj se neki autor uhvatio u koštac sa problemom aparthejda. Tek deset godina kasnije će saradnjom brojnih zvijezda nastati anti aparthejd album „Sun city” u koji će se Heron uključiti kroz pjesmu “Let Me See Your I.D.”. U ovom periodu Heron će se baviti i problemom nuklearne energiji, kao u pjesmi „We Almost Lost Detroit”, ali i stalnom zabrinutosti zbog loših prilika u urbanoj Americi.

Heron i Jackson su se razišli krajem 70ih. Gil je ubrzo potom pokrenuo novi sastav – „Amnesia Express”. Nastavio je komponovati emocionalne interpretacije s humanistički i društveno angažovanim tekstovima. Početkom 80ih, u pjesmama „B Movie” i „Re-Ron” za svoj cilj je odabrao tadašnjeg predsjednika Reagana i njegov konzervativni režim. U takvom razdoblju apatije, ali i prevage sint popa i metala, muzika Scott Herona nije uspijevala naći svoje mjesto. Iako je i nadalje nastupao u prepunim dvoranama, nakon albuma „Moving Target”, objavljenog 1982. nije snimao duže od decenije. I zvanično, 1985. Arista Records raskida ugovor sa Heronom.

Gil je ponovo ušao u studio 1994. i snimio album „Spirits” (ovaj put za novu izdavačku kuću TVT Records), uvjerljiv povratak koji je povezao nekoliko generacija zahvaljujući pjesmi „Dont Give Up” (producent je bio Ali Shaheed Muhammad iz grupe A Tribe Called Quest). Nakon toga pojavljivao se na MTV-u, a nastupio je i na Woodstocku 1994. U to su vrijeme politički svjesni reperi i majstori izgovorene riječi priznali značaj Heronovg stvaralaštva, što je dodatno i on istakao u pjesmi „Message to the Messengers” s albuma „Spirits”. Kao što je i sam naglasio Jamesu Ledbetteru iz časopisa Vibe: „Ako predstavljam ikakav uticaj na repere, želio bih ga iskoristiti da ih potaknem da se zauzmu za pozitivne stvari, da se okanu nekih glupih sranja i počnu iskorištavati uticaj koji su stekli. Ako poštuju ono što smo mi učinili, neka uticaj koriste na isti način kao što smo to i mi radili. Isticati ono što je u ljudima pozitivno i što je za njih pozitivno”.

Prva dekada novog milenijuma je donijela Scott Heronu brojne probleme sa drogom. Prvi put je osuđen na zatvor zbog posjedovanja kokaina 2001., da bi po kršenju uslovne slobode i nepoštovanja obaveznog liječenja završio na robiji ponovo 2006. godine. U to vrijeme je procurila informacija da je HIV pozitivan, što će i sam potvrditi u jednom intervjuu dvije godine kasnije. Po izlasku iz zatvora, nastavio je sa koncertima, a po datim izjavama u planu je imao snimanje novog albuma, ali i nasatavak rada na knjizi „The Last Holiday” – o pokušajima Stevie Wondera da se u SAD-u ustanovi dan Martin Luther Kinga. Planovi za izlazak i promociju knjige su se iznova mijenjali, kako je javnost već navikla još od njene prve najave 2003. godine. Sa druge strane svježe napravljen sajt gilscottheron.net je kao najavu novog albuma januara 2010. godine kao besplatan download izbacio pjesmu “Where Did The Night Go”. Album pod nazivom “Im New Here”se pojavio mjesec dana kasnije. Odmah po izlasku album je okarakterisan od strane kritike kao jedan od najboljih u dekadi koja predstoji.

27, maja 2011. godine Scot Heron je preminuo u bolnici St. Luke u New Yorku. Njegova zaostavština ga je učinila vrijednim imena koje je godinama nosio, a koje su mu dali njegovi savremenici – “Godfather of Rap”, ali i onog drugog – “Crni Bob Dylan”.