Vinko Drača
- poezija -
THE LAST ONE
Neće biti tužnijeg
lica od njegovog.
Kad se jesenji dani
umore od vragolastog zviždukanja
stalno iste serenade
potražit će utočište
znano samo njemu
gdje se plameni konji razmeću
bezvremenskim ukrasima u grivi
spuštajući se niz mjedeno
stubište nemirnih noći.
U vodu
ali siva voda
ne oprašta.
Odvojio je svjetlo od tame
uz pomoć vlasi njene kose
prilično krivudavom granicom
razlučivši bezdan od bezdana
a iza sebe je čuo
mutnu
sablasnu
viku onih koje ostavlja
krik
škripu kočnica
lutanje harfe
krik
bez imena
samo krik
zabilježen na zidovima novih dvoraca
u praskozorja
prepuna dima i slutnje.
Baš se počeo ufuravati
u pitki kaos.
A tad činele…
topao dodir sačuvan
za vrhunce pijanih trabunjanja
daljine iscrtane
u nemiru tekućine.
Sišao je s autobusa
shvatio je.
Neće biti tužnijeg
lica od njegovog.
***
ROĐENDANSKA PESMA
Park je bio jedno
od prljavih i tihih
mjesta
odmah ispod šetališta
kojim se sporo i nježno
vuklo mojih devetnaest.
Bijela je koža uljuljala noć
u toliko puta spomenuti
san bez snova.
Ostavši bez smislennih riječi
ostalo nam je jedino
da spojimo usne.
