NA NESREĆU, TO JE BIO RAJ…
Prilog povodom smrti Mahmuda Darviša
Prilog dostavio - Semir Behram

Zemlji koja je tek trebala da okusi krvavu sudbinu koja joj je propisana podaren je pjesnik koji se nikako nije uklapao u tezu Elliota da je pjesnik samo onaj koji ima preko 25 godina. Živeti u zapadnoj Evropi kao pjesnik je osjećaj bez golemih trzavica, posebnih iznenađenja, niti vjere u bilo što.. zrelina je tek tračak koji se doživi u ranim tridesetim, kada se prestane gledati South Park, pa talog života izbaci neki suvisao i mudar stih na umornu hartiju.

Izgnanstvo iz rodnog sela, političko uključenje, borba protiv skrivenih iznenađenja budućnosti, hapšenja.. samo su neke od mnogih boljki koje su grizle lice suočeno sa gnjilom stvarnošću. Zrelost je preduhitrila tijelo i duh.

Mahmud Darviš, taj strastveni pušač je bio zasljepljujući oblak prašine sa Sinaja, krik gladne djece, suza samohranih majki, jednom riječju taj čovjek je bio Palestina.

Pionir književnosti otpora (adab al-muqawama) koja je učinila presedan u književnosti. Gdje svaki pjesnik predstavlja osvajača koji osvaja slobodu, s motivima stradanja i upornosti, borbom s podignutim perom većom od borbe Davida i Golijata, jer u ovoj priči koja je i dan danas na poziciji stvarnosti David je riječ koja se kaskadno prelama u stih, dok je Golijat najmodernija oružana sila.

Djeluje kao neki mit, kao priča iz tek pronađenih spisa ispod jerusalemskog hrama, međutim surovost života daje najjači pečat istini koja proklinje isprljani papir na koji se piše. Palestinka oko vrata u zadimljenom lokalu u kojem se priča o anarhizmu i barikadama postaje samo leš koji čeka svoga strvinara da ga otpuhne u vrleti zapadne zrelosti. Zelenilo, da li će ikada doći u pojas Gaze, u pojas misli koja šara razumom. Doći će.. svijetlo u kokošinjac od života, jednoga dana, kada se ozonska rupa proširi, kada sjeverni narodi pohrle na Balkan, kojim je prije manje od godinu dana hodio Darviš primajući književni nagradu „Bosanski stećak“, koji je utjelovljenje poruke Maka Dizdara :

„Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera, i srušiti do temelja moj grad, blažen u sebi veleći… Uništen je on sad“

Ljudi postaju nalik na kokoši reče Džoni jednom i ne sluteći da će u ovom kokošinjcu života kokoši bit sve deblje i deblje, slasnije za duboku glad materijalističke civilizacije (generacije).

Dječak sa riječima „Non pasaran“ više nije u Madridu, već dugo vremena mu nije dozvoljeno odrasti pod teškim oblacima nepravde.

Trznimo se, pljusnimo se vodom po licu i navlažimo vratne žile čitajući Darviševe stihove otpora, ne budimo još jedna cigla u zidu. Flojdovski, pomalo otrcano i staromodno al’ ipak tako jasno i razgovjetno, još uvijek tako svježe poput jutarnje kifle.

“Ja želim da hodimo ka sutrašnjici bez straha od skrivenih iznenađenja budućnosti”

Mahmud Darviš