Saša Dragojević
- poezija -
ZID
Kako li je kamenu u zidu
preturiti preko svojih pleća
svaka mis’o i krv slana ljudska
k’o malj teški spušta se na njega
Kako li je travi usamljenoj
što k’o ponos prkosi kamenu
nestaje li snaga u temelju
il’ to raste sila stvora živog
***
NEKTAR
Rezak zvuk
pa zatim
opuštajuće pucketanje
pene u čaši
Miris, taj miris
samo ono može imati
zlatasta boja prozračnosti
ispunjava dušu toplinom
Nestaje osećaj
oh, taj osećaj praznine
što izjeda mi srce
Samo dodir njen u ruci
čini da srce ne oseća
apsurdnost svega
Da muklu tišinu
ne osete moje uši
Da blještava svetlost
i bol od nje
ne istopi moje oči
Moj žar je
i bez nje neizdrživ
***
UŠĆE
Prostrani pogled
daljina ćuti
u dolini voda se
spaja i teče
Ljudi, mravi za mene su
za mene pticu u gnezdu
Kamen, trava
i šum motora
ispod stene
mir u meni
i oko mene
***
SAMOŽIVOST
Samo uzdah iz mene
tišinu sad prekida
i govori jezikom nemuštim
Samo reči bez smisla
su kadre reći
šta u meni leži
U meni, u nama, u Zemlji
u vatri života i
praznini smrti
Nisu dovoljne glupe reči
slova na papiru su krajnost
ubija i nestaje u meni
glupost samoživosti
Vi morate biti registrovan i logovan korisnik da biste postavljali komentare. Komentari se ne objavljuju odmah vec nakon provere od strane administratora sajta.