LIST VREME - KULTURA
Branimir Džoni Štulić, Smijurija u mjerama
“Vreme”, Beograd 2005.
Pišu: Muharem Bazdulj, Ivan Milenković, Đorđe Matić

On je duša svega ali te duše vodi duh zbilja
Pošto se suprotnosti privlače uživa u njima

Štulićeva Smijurija u mjerama je ljubavno pismo bez adresata, drama bez didaskalija, slika bez rama ili ram bez slike. Zahvat Smijurija je čas širok i plitak, čas uzak i dubok. Štulićevi stihovi su lokalno smiješni, a globalno imaju mjere. Pjesme kakve su Najveći uspjesi bivših jugoslovenskih prostora ili Rege udaraju u ključu “Historijska čitanka” meets “Dorin dnevnik” – u tom ključu, ali jače. Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala je kafanska metafizika dostojna i onih najrijeđih pametnih i knjiških ljudi, a Ja smrtnik mali boga slavim ma ko to može platit nosi poruku dostojnu hodačašća na Daleki istok, da ne kažem Puta za Katmandu.

U jednoj majskoj sarajevskoj noći od tišine i blagog pijanstva dvije su me blazirane zagrebačke novinarke uvjeravale da je Štulić lud. Možda je Džoni jedini normalan, a mi smo svi ludi – to sam im odgovorio. Smijale su se. Znate li šta je Doplerov efekat, pitao sam ih, a one su me gledale kao ludaka, kao Džonijevog brata po ludosti, a meni bilo drago. Školski je primjer, rekao sam, sirena na policijskim kolima. Ako ti se približava, zvuk djeluje jače i frekventnije, a ako se udaljava, zvuk je mutniji i ima nižu frekvenciju – objasnio sam im polupijano pučkoškolsku lekciju iz fizike. Zgledale su se, pomislile napio se Bosanac i htjele valjda spustiti loptu: I mi smo, znaš, rekoše uglas, voljele AZRU. Ne sumnjam, kazao sam, Džoni i AZRINI fanovi mahom se i jesu obostrano udaljili, svaki u svom pravcu, onako kako su udaljene težina i milost.

Džonijeva forma je ostala ista, ali se pozicija promijenila, a zajedno s njom i žanr. Nema kontinuiteta, jer svaki je kontinuitet hic et nunc lažan. Time is out of joint, kako reče Hamlet, a tu i joint samo naoko pomaže.

Muharem Bazdulj

***

Postati ono što jesi

1. Predistorija. U vreme kada su svi moji drugari (dakle: svi) slušali Azru, ja sam slušao Demisa Rusosa. Verovatno sam zbog toga bio zapanjen činjenicom da čitav autobus, pun razularenih srednjoškolaca na putu za Pulu, te 1983. godine, uglas urla niz nota što ih je Џoni stavio u meni krajnje misteriozan poredak: fa-fa-la-si-mi-ti-fa-la-ti. Moju radoznalost nije uspela da pobudi ni krajnje neobična nota „ti”. Ostalo je istorija.

2. Istorija. Istorija se već uveliko događala kada sam, da bih nadoknadio gradivo, od pirata pokupovao sve što je Azra ikada snimila. U Џonijevim sam stihovima, koji su sada dopirali iz neidentifikovane daljine, jasno čuo najavu onoga što smo tih godina srama i kukavičluka intenzivno živeli. Za neke je lekcije bilo kasno. Džoni je nepokolebljivo falširao.

3. Postistorija. Smijurija u mjerama je biografija u stihovima, ukrštanje aforizma i epa, ustihovanih sećanja i stilizovanih prevoda koji nisu prevodi, poigravanje idiomima bez identiteta, igranje pravilima igre (što je zabranjeno, jer onda igra prestaje igrom biti, ali Џoni to zna), vedra igra s lascivnošću i opscenošću („Kloniranje je super ne moraš da jebeš čoveče”, str. 161), igra oneobičavanja u kojoj se stihovi ne podupiru nego ruše jedni druge: „Mogu li uhvatiti zrak kao što mogu držati tvoje tijelo”, kaže nežni stih u pesmi Nestajanje, da bi sledeći razrešio napetost: „Mogu li te rasturiti kao što to obično činim moja gospo” (str. 185). Sada, kada više ne mora da peva svoje stihove, ali kada može (i mora) da piše, kada je izašao iz istorije (na obostrano zadovoljstvo, reklo bi se) i zatvorio se u svoju jezičku kapsulu, Џoni je najzad postao ono što je oduvek bio: nezaustavljivo inteligentan, sjajan, beskompromisan p(j)esnik.

Ivan Milenković

***

Motiv čudnog trijumfa

Što može pjesnik koji je imao nesreću da u svojim stihovima uoči profeciju? I to pjesnik koji je nakon predskazane katastrofe odabrao samoću i duboki egzil odbivši pristati na okvire i zidove u međuvremenu postavljene u matičnoj mu kulturi?

Branimir Džoni Štulić, a o njemu ovdje govorimo, posegnuo je, ‘sakrio se’ u za njega jedino moguće – u logos, u znak, u riječ pretkršćanske klasične književnosti i filozofije, našavši spas u autorima koji su sve znali o profecijama i zna(če)nju, a napose u učitelju svih pjesnika, stihujući baš u njegovim stopama.

Nakon pročitane Smijurije u mjerama, Štulićevog pjesničko-filozofskog statementa u stihu i djela koje već obimom svjedoči o fanatičnom intelektualnom i kreativnom pregnuću, čovjek se ne može oteti jednoj impresiji što se kao crvena nit provlači kroz oba glavna dijela knjige – u ‘autobiografskim’ versima, ali mnogo više u drugom dijelu, u osobnoj reinterpretaciji književno-civilizacijskih remek-djela. Kao da je čitava ova avantura, plovljenje kroz mutne i tamne vode tekstova ka svjetlosti prevoda i značenja, put ka jednoj stvari: Stari svijet preveden na vlastiti nestandardni jezik, fokusiran Štulićevim okom i skrivenim komentarom, a kroz umjetničku interpretaciju, djeluje kao jedna golema parabola o sreći i prokletstvu mjesta rođenja, konkretno i jedino – onoga našeg, “tamo”. To je jedna tajna priča o nama, uvijek zapitana, o porijeklu, o eri u kojoj smo živjeli, strašnom kraju i, uopće, tome jedinstvenom prostoru “Stare Planine”, koji je Džoni kao kakav moderni prozod opjevao prije i bolje od svih.

A da je pišući subjekt, ne zaboravimo, netko dakle s ovakvom kulturnom i eruditskom pozadinom, s takvom ambicijom – poznat kao roker, još je jedna metafora posebnosti autora a kao izdanka područja koje je pr(a)vi motiv ovog čudnog trijumfa.

Đorđe Matić

***

ODLOMAK IZ KNJIGE

KUŠATI SVAKOG OD VAS ŠTO VIŠE ZADOVOLJITI

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo