Zorica Salijević
- poezija -
ŠKOLJKA
Pričam sa tobom
I kao radujem se.
Radujem se što odlaziš
Na neko vreme.
Ne na tako dugo –
Ali za mene predugo.
Ćutim i ništa ti o tome ne govorim.
Pazim, kao stražar i bdim,
Nad svakom izgovorenom rečju.
Da se ne odam, tonem i
U školjku se pretvaram.
Ovo nije prvi put,
Više nije ni važno koji je.
Bitno : ti odlaziš na neko vreme.
Ne na tako dugo –
Ali , za mene predugo.
Ubeđujem sebe da to nije ništa,
Da ne smem tako da razmišljam,
Da ja to sve mogu da izdržim.
Ali nije tako.
Zato ćutim i strepim
Da se ne odam, tonem
I u školjku se pretvaram.
Biseri se nižu na nevidljivu nisku.
Biseri od ćutanja, neizgovorenih reči,
Neobjašnjenih želja, nedotaknutih dodira,
Neostvarenih snova. Biseri samo moji i tvoji.
Moji jer ja to znam , jer ih sama nižem
A ti, ti nikad nećeš znati da su i tvoji.
Jer ja umem da ćutim i tonem
I da se u školjku pretvorim.
Vi morate biti registrovan i logovan korisnik da biste postavljali komentare. Komentari se ne objavljuju odmah vec nakon provere od strane administratora sajta.