Intervju VELIKO PREDSTAVLJANJE
Pisac Veselin Gatalo
Intervju vodio Semir Behram

Zvuk vojničkih čizama na stepeništu

• Zašto mnogi govore da je poezija preostala samo za slavene, jer kako kažu, ni jedan Njemac se ne bi zaletio da objavi zbirku pjesama, jer iz toga ne bi dobio nikakvu profit, dok se na to odlučuju samo slaveni?

Otkako je umro Bertold Brecht, nisu ni napisali suvisao stih. Možda bi i pisali, da to ima ko čitati. Ja njemačku poeziju, ovu savremenu, nikako ne varim. Valjda sam glup. Postali su globalni, čitav im svijet u stih mora stati. Plitko a široko, kao Rio Grande.

• Da li bi nekim kratkim rezom u par motiva mogao da objasniš svoju viziju književnosti u dvadeset i prvom stoljeću?

Književnost je ono u šta se umota ideja. Ako je fino pakovana, ukusna i dopadljiva, može mijenjati svijet, ostaviti trag u ljudima. I najbolja ideja loše napisana ili nezgrapno rečena, ružno izgleda i ne pušta korijenje u tuđoj glavi.

• Možeš li govoriti o svom odnosu prema peru i hartiji, kako bi objasnio glad za pisanjem?

Ako vam ljudi ne potvrde svoju glad za čitanjem onoga što napišete, pero zataknite za uho a od papira napravite aviončić. Pisac piše za druge, tek tada njegovo pisanje ima smisla.

• Rekao si da samo pjesnici vide i osjete bolest, samo je pjesnici nazivaju drugačijim imenom, nazivaju je samoćom. Možeš li za naše čitaoce pojasnit povezivanje motiva bolesti i samoće?

Čovjeku je teško priznati dvije stvari; prva je da nije u pravu, druga je da sam sebi nije dovoljan. Život počinje onda kad se te dvije stvari shvate, sve do tada je riječ o preživljavanju kroz glumatanje. Sve do te „katarze“ smo samo robovi predstave drugih o nama, i predstave nas o nama samima.

• Izgoni. Pjesma koja je mnoge raztrgala u sopstvenim dubinama.. Zanima me kakvu si sliku imao pred svojim očima kada si ispisao „Poniženi ponižava poniženog u ime poniznosti“ i „Ubica još jednom ubija ubijenog“?

Ovo prežvakavanje rata i emotivne ucjene, čine da ne možemo iskoračiti naprijed. Spominju se „agresor“, „žrtva“, „pomirenje“, sve u govorima nacionalnih i nacionalsocijalističkih propagandista. Pjesma „Izgoni“ znači zvuk vojničkih čizama na stepeništu, lupanje na vrata, govori generala nad mezarima i grobovima, žalopojke za ljudima koje su gurnuli u smrt, RTv koja priprema generacije za novi rat… U toj pjesmi je ono o čemu pričamo i šutimo kad se spomene rat.

• Živiš u gradu koji je nekoć bio centar balkanskog izdavaštva, stjecište brojnih pisaca i pjesnika. Doživljavaš li današnji Mostar gradom pjesnika? Kako doživljavaš Mostar?

Od smrti rahmetli Ice Mutevelića, gore je nego ikad. Još se nije izašlo iz neobeharske i mostopaćenićke faze Miše Marića. Hrvatska scena nije ništa bolje. Pero Zubac, baš kao i Mišo, prodaju maglu i šupljake po svjetskim salonima i glume disidente. Mada, postoji čitava plejada mladih pjesnika spremnih da ispune nastali vakuum i uzburkaju močvaru. Dosta njih znam, znam i da će uskoro napraviti velike stvari. Neću nikoga od njih spomenuti, neke bih mogao i ispustiti. Ali, evo. Dobar mlad pjesnik, gospodin Goran Karanović, vodi portal www.knjizevnost.org. Rado objavljujem na njemu, još radije čitam i saznajem šta se događa na našoj (ex-Yu) i svjetskoj književnoj sceni.

• Primjećuje se da si veliki zaljubljenik pasa, kako na tebe utiču psi, da li je istina da psi i mačke smiruju?

Mačke me unervoze. Previše su svoje. Sa psima imam jače zube, bolji nos, veću brzinu. Pas je moja nadopuna. Moji psi su bolji ljudi od mene, s njima sam i ja bolji čovjek.

• Nezaobilazno pitanje je roman „Geto“ za koji si dobio nagradu SFERA. U jednom razgovoru si spomenuo da svijet pravi zid oko nas, a mi dodajemo malter i cigle?

Fakat. Postali smo Južnoafrička republika Evrope. Pravo nam budi. Afričke plate, cijene veće nego u EU. Pametni odlaze, najgore nam šalju ovamo. Bildt, Stoltenberg, Ashdown, sve go mufljuz. Ovaj novi mali Lajčak i nije loš, ali je naivan, pa se na isto svodi. BH pasoš na crnom tržištu vrijedi 20 KM a treba ti 30 KM da se izvadi, pa ti vidi. S njim ne možeš u zemlju bez beduina. Još kad Hrvatska ode u EU, ni na more se neće moći.

• Jedan si od rijetkih koji se zahvaljuje lošim piscima i pjesnicima. Zašto?

Uh, puno im dugujem. Jednom ću im se odužiti. Njihovo pisanje mi potvrđuje da sam prokleto dobar pisac. Nekad me to i ponese, ali se sjetim da nisam ja toliko dobar koliko su oni loši.

• „Ja sam pas i zovem se Salvatore“ trebao bi da se ekranizuje?

Pa već se ekranizuje. BiH i Zagreb to rade. Uskoro i Njemačka. Možda i Francuska i poneko još.

• Prve novce od pisanja si već počeo dobivati u JNA kada si pisao roditeljima da ti pošalju novac. Kakva je sada situacija sa pisanjem i naplaćivanjem istog. Prodaju li se knjige?

Da kucnem u drvo, ne žalim se. Doduše, radim i druge stvari više vezane za novinarstvo i jezike, ali zaradi se i to. Da nisam porodični čovjek, da sam sam, psi i ja bi mogli pristojno živjeti samo od onoga što napišem. Što se tiče JNA, pare mi je uglavnom slao striko Rade, stari bi napisao u pismu „Mislio sam ti poslati nešto para, ali sam već zatvorio kovertu“.

• „Bruce Lee“ - Da li je vrijeme da poslije spomenika Mostar dobije i ulicu?

Ma, naš je heroj skroman. Ne treba mu ulica, ma koliko da je učinio za Mostar. Dosta mu je pola kvadrata i saznanje da je po njemu po prvi put Mostar postao poznat po nečemu pozitivnom.

• Za „Vrijeme mesinganih perli“ dobio si nagradu Aleksa Šantić. Ponosiš li se nagradom tako velikog pjesnika? …citiraj tebi najdraži Šantićev stih?

Eh… Jovan Dučić, Mak Dizdar, AB Šimić, oni su veliki pjesnici. Šantić to nije. On je, jednostavno, bio drag čovjek, i zato su ga svi voljeli. Ja bih, na njegovom mjestu, recimo, napisao „Bjež’te odavde, sunce luđeg neba grijat vas neće ko što ovo grije, slatki su drugdje zalogaji hljeba, gdje nema Bosne i gdje straha nije…“

• Kakva je za tebe kafa bez cigare?

Ko supa bez soli, ko žensko bez guzice, ko usran bez papira, ko BH građanin poslije rata…

• Da li si i sad mišljenja da će se istorija kao učiteljica života koja se siluje svakih 50-60 godina predstavit istom lekcijom nekad u budućnosti? …mladi će i dalje biti čudna i neuhranjena bića koja čekaju u redovima ispred ambasada i konzulata?

Ako je istorija učiteljica života, onda nam zadnjih 15-20 godina siluju učiteljicu. Ona jadna između dva medijska ili akademska silovanja odgaja mlade za idući rat.

• U jednoj svojoj kolumni si pitao čitaoce koliko je srca u polumraku podruma i neprovjetrenih stanova ugrijao jedan Dostojevski, Balzak, Hemingvej?..da li si dobio odgovor?

I ne treba. To je pitanje iz vremena kada su dobri ljudi palili knjige da im djeca ne bi umrla od zime. Sa svakom od tih knjiga koju su čuvali i brisali prašinu s njih, izgorio je i dio njihovih duša. Ne ponovilo se. Rat je kad pismeni ljudi pale knjige, nepismeni bi ih ionako i bez rata sve spalili.

• Kada se obraćaš ljudima, ti se obraćaš ljudima koji pišu, ljudima koji čitaju i ljudima koji pale knjige. Šta je u tebi proizvelo takvu podjelu ljudi? …oni koji pišu..oni koji čitaju..oni koji pale?

Nema jasnih granica. Zapravo, najlakše bi bilo reći da nastojim da pišem za sve. Pogotovo za ljude koji ne vole čitati. Oni su mi poseban izazov, obožavam ih. Doduše, njih su stvorili ljudi koji su uvjereni da znaju pisati. Čitali su loše a nahvaljene knjige, sad im se garibima ni autobuska karta ne čita. Ne krivim nikoga ko ne voli čitati, čak mu se i ne čudim, šta je sve jadan prošao.

• Pitanje za kraj. Slažeš li se sa tezom V. Marteka da je svako uzimanje olovke u ruke čin poštenja?

Ma jok. Ljudi uglavnom pišu da bi stvorili sebi prah koji će ih slaviti. Častohlepna je to sorta, ta piskarala. Nema puno poštenja u pisanju, nisu pisci bolji ljudi od ostalih, samo bolje vežu riječi i misli. Puno boljih ljudi ima u drugim profesijama. Osim u politici, naravno.

***

VESELIN GATALO

Objavio:

1998. Vrijeme mesinganih perli (pjesme, IPC Sarajevo)
2000. Amore al primo Binocolo (pjesme, Italija, sa još tri
autora)
2004 . Zbirka priča „Rambo, Drumski i Onaj treći“
2005. Zbirka Rambo, Drumski i Onaj treći (ZORO,
Zagreb - Sarajevo)
2005. Ja sam pas… i zovem se Salvatore, roman za
djecu i odrasle (Šahinpašić, Sarajevo)
2006. Roman Geto (AGM Zagreb)
2006. Zbirka poezije Kmezavi narednici (Šahinpašić,
Sarajevo)
2007. SF roman Cafe Oxygen (edicija WARP, Zagreb)

- Priče za nemirnu noć
- Polja čemerike

Nagrade:

2003. Pobjednik SF konvencije ISTRAKON za najbolju
SF priču
2003. dobitnik nagrade ZORO za najbolju zbirku priča
sa zbirkom Rambo, Drumski i Onaj treći
2004. Roman Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo (ZORO,
Zagreb – Sarajevo) – nominiran za nagradu
Meša Selimović
2007. Nagrada SFERA za najbolji žanrovski roman
objavljen u Hrvatskoj 2006 za roman „Geto“
2007. Nagrada „Aleksa Šantić“ za poeziju, za zbirku
„Vrijeme mesinganih perli“