Boris Kvaternik
- poezija -
POSLJEDICE PROBIJANJA STROPA
…I opet odlebdih sa četveronožne stolice
Smještene u kutu prostorije
I sraz moje glave sa betonskim stropom
I bolan je i lepršav i trenutan
Krv mi curi niz lice i tjeme
Dok klizim put neba kroz novonastalu rupu
I postajem svjestan straha što se budi
U mom prsnom košu, u grkljanu;
Jer strašno se bojim visina,
No dižem se nemoćno put oblačnog neba
I dospijevam u šumu gromobrana
Na čelima betonskih domova
Što golicaju sivkasti trbuh oluje.
Krv mi iz glave kapa prema dalekom tlu
Punom ljudi koji su sada već sitni,
I hrani ih kao što male vrapce
Hrane padajuće krušne mrvice.
A strah se u meni povećava.
Ne želim opet odlebdjeti u režeće nebo,
Ali nemam izbora ni kontrole nad tim,
Ne želim opet izgorjeti do pepela
Kada me munja poklopi
Kao užarena kamenčuga od deset tona.
Zato hvatam se za obližnji gromobran
Da ne otplovim dalje,
Ali on mi samo klizi iz ruku, te se iskrivljuje.
U navali nemoćnog bijesa pokušavam ih iščupati
Da i netko drugi, pakosno mislim,
Iskuša bijes neba; trgam ih što više mogu,
Ali nedugo zatim bespomoćno otplovim više.
Ispunjen sam vrućim zrakom
Kao malen balon s košarom.
Zaista, balonu je lako odjedriti s tla;
Prave nevolje počinju kada se poželi
Prizemljiti natrag iz oluje.
***
VELIKA ORGIJA NA NEBU
Bljedunjavi oblaci se valjaju i plaze nebom
Poput vlažnih ruku duž glatkog i vitkog trbuha
U večer punu pohotne bijede.
A
Zvijezde
Se
Cakle kao
Razvratne oči
Kroz tamu i oblake
Kao iskvarene oči ljudi
Punih pakosti
Koje se svojim prodornim nemoralom
Probijaju kroz
Bujnu kosu rasprostrtu preko
Lica.
I orgija krasote se nastavlja
Na gustom i sparnom nebu,
Nesmiljeno, sve luđe i divlje.
Ruga se našim navadama,
Našoj kvarnosti.
I priređuje nam predstavu;
Divlju, putenu i pohotnu….
Kad god se pruži prilika.
Da bi nas se podsjetilo na
Vlastitu smradnost
I nedoraslost bilo čemu čega se primimo.
Zato orgija na nebu
Poprima baroknu izopačenost
Dok boje plaze jedna preko druge,
Sve tamnije i tamnije,
Dok dodir vjetra pipka i mijesi
Nebrojene oblake,
Dok jezik noći liže pupak planete,
I svaki atom noći
Opći sa svima drugima
U eksploziji koja objavljuje Vrijeme.
A mi, promatrajući to čudovišno iživljavanje
Zavlačimo se u svoje smradne sparne rupe,
Poniženi, ili preglupi da bi to opazili,
Te priređujemo svoje jadne i prljave
Imitacije nebeske pustopašnosti,
Nadajući se da će nas to kad-tad odnijeti Više,
Nadajući se dok se namačemo
U gnjusnom blatu
Koje curi iz naših uspuhanih pora.
A nebo se sjedinjuje sa tlom u večeri
Poput velike orgije u dva zasebna kupleraja –
Bogatom i siromašnom –
Kada između njih popuca i sruši se zid
Koji ih je odvajao,
Te se tjelesa u ludilu isprepletu u klupko
Bez reda i poretka.
I nebo se smije
Dok mi pokušavamo bilo što shvatiti.
***
APOKALIPTIK
Pogleda uzdignuta u ranjavo nebo,
Iz čijih krvarećih rana izlazi pljesniv vonj,
On, uz luđački cerek, čizmama gazi mrtvace koji su
Rasprostrti zemljom kao prištevi na licu mlade, nezrele budale.
Spušta se na koljena i u ruke uzima neznanu lubanju.
Prinosi jezik njenim trulim, ispucalim zubima
I u eksploziji strasti je pohotno ljubi, ričući:
„Smrt nije kurva! Ona te nikada neće napustiti!“
Tad pridiže se na noge i zureći u hladne zvijezde
Grohotom se smije dok mu krvi curi iz nosa, bljuvotina iz usta.
„Život vam je kao vlak, vi propalice!
Uvijek ćete iznova i iznova na njega kasniti!“
I ruje po zelenim, napuhanim truplima, punim svoje truleži,
Pljeska dlanom mrtve i trule sise,
Razgovara s raspadnutim ženskim butinama
U njegovim očima cakli se prezir i dosada. Ništa drugo.
On je apokaliptik, on likuje nad zasluženom propašću
I iz nje crpi snagu i energiju za svoju sumnjivu egzistenciju.
Kraj beskrajnog drvoreda sa čijih grana vise mrtva djeca
Kao zelene, vlažne bale iz nosa; on prolazi ravnodušno.
Kraj puta sjede obogaljene žene i šireći noge pokazuju mu krv.
Nestvarni fetusi urliču mu u lice kletvu, i žele se iskobeljati na svijet.
Zemlja titra u orgazmičkim grčevima.
Poludjele žene bacaju se na divovski kurac i grizu ga zubima,
On raste iz samog tla, i zijeva – beživotan.
A apokaliptik prolazi, i hrani se mržnjom iz svojih opažanja.
Lice mu se grči, i iz razjapljenih usta čuje se nestvarno grgljanje,
Lice mu se mijenja čas iz staračkog u lice bebe,
A on ga zakriva kapuljačom, da ga svijet ne vidi.
Kosa mu smrdi po truleži i bljuvotini. Svojoj ili tuđoj? Ne sjeća se.
I samo hoda, hoda, hoda u daljinu,
Bez cilja, s porugom na licu.
