Boris Kvaternik
- poezija -
URANJANJE U NIŠTA
Uronio sam u ništa,
Zazviždao beznotnu notu
Večeras,
I bilo je to kao da sam
Puhnuo u bilo što drugo;
U rog ili u trubu,
Gajde – bilo što.
Ništavnost je progutala
Ljudskost,
Put je progutao
Putnika,
Jebi ga, vlak je projurio
Kroz nepostojanje
Kao nož kroz nevin život;
Jedva da je zatrubio, zaječao
Na par sekundi…
Tišina je apsolutna.
Apsolutnost je tišina.
Beskorisna!
***
TRI I POL ZIDA
Sjedim. Ležim. Polu sjedim, polu ležim.
Sam.
Sasvim sam.
Vani se ponekad čuje kiša, ponekad auti,
Ponekad žamor ljudi.
Svi nekud idu, nešto rade
Povremeno možda čak i pričaju s nekim.
Ja ne.
Ja sam tu, okružen sa svoja tri i pol zida.
- Tri i pol zida? – pitate se.
Da, tri i pol zida.
Pola zida moje tamnice nedostaje.
Kroz to nesavršenstvo arhitekture samoće
I vidim vanjski svijet, te mogu
Zamišljati da sam i ja tamo vani.
- Gdje je nestalo tih pol zida? Kako? – pitate se.
Jednostavno.
Ja sam ga srušio.
Zvukom.
Frekvencijom zvuka.
Zvučnom frekvencijom grebanja olovke po papiru.
***
KONDUKTER
Ljubav je kondukter
Koji putuje u vlaku za vječnost,
Cvikajući karte bogatim putnicima
Klizeći s vlakom koji na svojim tračnicama
Tutnji kroz
Krhka stakla sadašnjice
***
ZAŠTO ZIDOVI NE VRIŠTE ?!
Zašto zidovi ne vrište
Svaki puta kada čovjek
Prestane biti čovjekom? –
Vrištanje bi odjekivalo Zemljom
I svakim njezinim zakutkom
Bez trenutka prestanka.
Treba ukinuti
Opravdavajuću povlađujuću
Tišinu tih nijemih svjedoka.
Spavaće sobe, uredi, trgovine,
Kupaonice, zabavišta –
Past će kad-tad pod osudu
Forme pravokutnika,
Forme života koji bivaju
Tako nepokuđeni,
Osigurani u sobama-sefovima.
Pa i stogodišnja bukva
Počne jecati
Pod neposustajućim
Proždirućim plamenom.
Jednom će i zidovi.
Neka vrisnu!!
