NANCY CUNARD
Autor teksta: Tanja Bakić

Esej objavljen u časopisu Matica Crnogorska, br. 32 /33. 2008. str. 367.-373.

„Prije petnaest godina u Parizu ulazim ja u malu radnju suvenira i odmah primjećujem sliku prelijepe žene kraj vrata. Nosila je divne afričke narukvice na obije ruke počev od ručnog zgloba sve do ramena. Afričko prstenje na tim rukama isticalo je nježne prste, sklopljene na desnom ramenu. Iako su narukvice na fotografiji bile najviše upadljive, nešto me je vuklo ka njenom licu. Pogled joj je bio udaljen od kamere, i u takvom položaju je ćutljivo pokušavala da odvrati poglede sa nakita i neobičnog načina odijevanja. Ali to lice me je zahipnotisalo. Činilo mi se da gledam u božanstveno dijete, očiju iscrtanih tamnom šminkom. Kada sam vidjela da je ovu fotografiju uradio čuveni Man Ray, onda sam shvatila da je sigurno mlada žena, Nancy Cunard, na njoj. Kako su mi kasnije objasnili, Ray, blizak Nancyin prijatelj iz Pariza, na slici ju je dobro predstavio: „uhvatio“ je njenu ljepotu, snagu, i ponajprije posvećenost idealima, kakav je u ovom slučaju afrička umjetnost.

Kupila sam razglednicu sa likom ove misteriozne žene, koja je tako stajala na mom ormariću, i u koju sam svakodnevno svih ovih godina gledala. U međuvremenu sam napisala dvije knjige o Beckettu i, kao što sam napisala u svojoj biografiji o Beckettu i zaboravila, Nancy Cunard je prva osoba koja je objavila Becketta. Iz sasvim nepoznatog razloga, nikada mi nije palo na pamet da povežem autora Čekajući Godoa sa ženom na mom ormariću. Ako ništa drugo, prezime „Cunard“ me je asociralo na ogromne brodove. Kasnije, dok sam radila na knjizi o Godou, shvatila sam da se ovo „Cunard“ pojavljuje više puta u Beckettovom komadu u dugom i uzbudljivom govoru. Važnost Nancy-Beckett veze mi je sinula tek pošto je jedan stručnjak za Becketta doveo u vezu moje mišljenje o Beckettu sa onim djelovima koje je Beckett preveo za Cunardinu antologiju Negro“.

Lois Gordon, autorka knjige Nancy Cunard: Heiress, Muse, Political Idealist / Nancy Cunard: Nasljednica, Muza, Politički Idealist (2007.)

Da, upravo tako! Nancy Cunard (1896.–1965.) je bila izdavač, ali to nije cijela priča. Bila je engleska spisateljica, urednik i izdavač, politički aktivist, anarhist, prevodilac, novinar i pjesnik. Takođe je bila i žena neobične ljepote koja je gradila modne stilove, inspirisala velike pisce i umjetnike svog doba, i oduševljavala velikane. Tragično, nikada nije uspjela da emotivno preživi svoje privilegovano ali usamljeno djetinjstvo, pošto ju je gruba majka stalno kritikovala i tretirala kao ništavilo. Zbog svoje nevjerovatne ljepote, inteligencije i ženskih moći bila je model za glavne likove u djelima pisaca: Ezre Pounda, T. S. Eliota, Aldous Huxleya, Evelyn Waugha, Samuel Becketta, Ernesta Hemingwaya, Louis Aragona, Tristan Tzara, Pablo Nerude, Michael Arlenana. Takođe je bila ikona i trend utemeljivač Doba Jazza. Greta Garbo, Tallulah Bankhead, Constance Bennett, Katherine Cornell igrale su Nancy na filmu i pozornici.

Bila je jedna od jako ekstravagantnih žena 20. vijeka i zasigurno svih vremena; muza nekima od najznačajnijih pisaca i umjetnika 20. vijeka, uključujući i tri dobitnika Nobelove Nagrade. T. S. Eliot je stavlja u ranu verziju Puste Zemlje, a Beckett opisuje kao “seksualnu i energičnu“. Aldous Huxley, Tristan Tzara, Wyndham Lewis, Ezra Pound i Louis Aragon samo su neki od njenih ljubavnika. Igrala je tenis sa Ernestom Hemingwayem, primala telefonske pozive od James Joycea, bila Brancusijev model. Virginia Woolf je bila ispunjena ljubomorom, i bojala se da će je muž Leonard u nastupima zajedničke krize zamijeniti sa Nancy Cunard, o čemu jasno piše u jednim od svojih pisama. William Carlos Williams opisuje je kao „jednu od najvećih fenomena u istoriji“. Inspirisana svim ovim ljudima, Cunard je s vremena na vrijeme i objavljivala zbirke svoje poezije. Iako nije voljela da se o njoj priča ili piše, ona je, nema sumnje, najveća zvijezda za koju niste čuli.

Nancy Cunard objavila je djela:

Outlaws (1921), pjesme
Sublunary (1923), pjesme
Parallax (1925, Hogarth Press), pjesme
Pjesme (1930)
Black Man and White Ladyship (1931) polemički pamflet
Negro: an Anthology (1934) antologija afričke književnosti i umjetnosti, urednik
Authors Take Sides (1937) pamflet
Los poetas del mundo defienden al pueblo español (1937, Paris), kouredništvo sa Pablo Nerudom
The White Man’s Duty: An analysis of the colonial question in the light of the Atlantic Charter (with George Padmore) (1942)
Poems for France (1944)
Releve into Marquis (1944)
Grand Man: Memories of Norman Douglas (1954)
GM: Memories of George Moore (1956)
These Were the Hours: Memories of My Hours Press, Réanville and Paris, 1928-1931 (1969), autobiogrfija

Njena poema Parallax iz 1925. otvoreno je upoređivana sa Eliotovom Pustom Zemljom. Otvorila je izdavačku kuću Hours Press i bila prva koja je objavila u ručnim izdanjima Poundov A Draft of the XXX Cantos, Lauru Riding, i Becketta. Godine 1927. zaljubljuje se u američkog crnca, inače jazz pijanistu, koji joj je pričao o rasizmu u Americi. Cunardova je zatvorila svoju izdavački kuću, i nakon temeljnog proučavanja istorije crnaca i rasne nejednakosti, objavila 1934. god. djelo od 855 stranica, Negro, prvu kompleksnu studiju o postignućima i uspjesima crnaca širom svijeta. U tom djelu bilo je i radova drugih autora: Langston Hughes, W.E.B. Du Bois, Zora Neale Hurston, Theodore Dreiser, Harold Acton, George Antheil, William Carlos Williams, Louis Zukofsky, Ezra Pound, Josephine Herbst, Arna Bontemps, W.C. Handy, Countee Cullen, George Padmore, E. Franklin Frazier, Sterling Brown, Walter White, Arthur A. Schomburg, Alain J. Locke, i Beckett, koji je tu preveo čak osamnaest eseja. U Negru je bio i manifest francuskih nadrealista, eseja o Louis Armstrongu i jazzu, imperijalizmu, istoriji Haitija, Congou, Madagascaru. Tu je isto tako i bila jedna “jamajkanska” pjesma koju je napisala Nancy, te razni eseji o Harlemu, i dodatne Cunardine uredničke napomene. Upravo zbog ovog svog odnosa prema crncima, odrekli su je se porodica i prijatelji.

Značajan dio života Nancy je provela kao novinar i reporter više dnevnih novina, uključujući i American Negro Press, koji se distribuirao u Evropi, Africi i Americi. Tokom španskog građanskog rata, Nancy je hrabro izvještavala iz prvih borbenih linija.

Cunardova ima poseban odnos prema prirodi. Ona u njoj nalazi mogućnost da prevaziđe tugu i ujedini se sa univerzumom. Njene rane pjesme, iskrenom ličnošću obojene, otkrivaju nesumnjivi dar jezika i elokventnosti. Nancy je takođe u romantičnoj ljubavi pronašla još jedan način da se poveže sa transcedentnom stvarnošću. Jedna od njenih mnogih pjesama upućenih Ezra Poundu (“You Have Lit the Only Candle / Upalio si jedinu svijeću”) poseban je vid religioznog omaža njemu. Njihova zajednička seksualnost čini Cunardovu da se osjeća uzvišeno i nevino, čisto i blaženo. Njegov “oštri/ Pravi plamen ljubavi” pruža joj “postojani sjaj”. To je “jedina svijeća koja će mi osvijetliti ćudljiv put”, piše Nancy. Jednom kada joj se podari takva milost i blaženstvo, ona ostaje u tom stanju sve dok ne umre, kada već i može primati osude drugih sila iz univerzuma. Onda kada njen Pound kreće sa zauzimanjem profašističkog stava, Nancy počinje da ga prezire.

No, uprkos svim dostignućima, Cunardova postaje samodestruktivna i sklona alkoholizmu: dobija osobine koje je vode u sopstvenu propast. Nakon rata napušta kuću u Réanvilleu i dosta putuje. Pati mentalno i tjelesno. Ugrožavaju je alkohol, siromaštvo i samodestrukcija. Kasnije boravi u mentalnoj bolnici. Paranoična, krivi bol, Britanski Sektor za Inostrane Odnose i CIA za lično loše mentalno stanje. Pošto je puštaju iz bolnice, zdravlje joj se još više pogoršava. Kada su je našli na ulici Pariza i doveli u Hôpital Cochin imala je samo 60 kg. Nije se sjećala ni svog imena. Umrla je dva dana nakon toga. Tijelo joj je razoreno uslijed duge borbe protiv nepravde u svijetu, a cijena koju je platila bio je život sve više usamljen i smrt koju su svi brzo zaboravili.

Nancyno tijelo je vraćeno u Englesku radi kremacije, a ostaci su joj deportovani na groblje Père-Lachaise u Parizu. Njen pepeo počiva u urni broj 9016, okružen duhovima velikih umjetnika. Prikladan epitaf za njenu urnu mogao bi se uzeti iz stihova Cunardine prijateljice Mine Loy, koje je ova posvetila Nancy:

”The vermillion wall
Receding as a sin
Beyond your moonstone whiteness,
Your chiffon voice.

Zid purpura
Kao grijeh povlači se
Povrh tvog bljedila mjeseca,
svilenkastog glasa tvoga.”