Duško Vujović
- poezija -

PRIGUŠENI MAT

Tu gore na spratu samo ja i ona
Jedan svijet što se po krevevetu valja
I mada sam htio biti snažan ko top
Osjetih sudbinu zarobljenog kralja.

Ispod nas lovci, konji pioni
Mi dalji od njih nego mjesec žuti,
Žao mi je stvarno što teško da će oni
Za partiju ovu ikada čuti.

Početak je bio isti za oboje
Pozicija dobra i moja i njena
Ali kad poceše t’jela da se znoje
Znao sam sigurno tu remija nema.

Kraj je bio žestok sa ukusom raja
Žestok kao neki Rusko-Pruski rat,
I mada se ljuto borih do kraja
Uvali mi dama prigušeni mat.

***

CVIJET

Gledam jedan cvijet žarki
Stoji sam baš tu gdje treba,
Vjetri ga pohode jaki
Izme’đ ponora i neba.

Izrastao na litici
Gdje zagrmi svakog dana
Pozdrav šalje svakoj ptici
Taj ljepotan sa bezdana.

Zamišljam ga na livadi
Na proplanku, nekoj bašti
Pa ne mogu da dopustim
To na volju čak ni mašti.

Šiban vjetrom dane broji
Sav ponosan svojim visom,
Kako samo divno stoji
Taj ljepotan nad ambisom.

-O kako mu samo stoji
Baš to mjesto nad ambisom

***

Poslije nekoliko sati kiše
Moj cvijet se baškari u luksuzu,
Izgleda da ne treba mu nista više
A ja bih …da pustim suzu.

***

ŠABLON ŠEMA

I opet pada ta ljuta kiša
Lije ulična vodurina
Dok se na krevetu medi od pliša
Stalno razliva slina.

Prolaze polako bivši ljudi,
Nekada dobra lijepa lica
Sad pokojnici šetaju čudni,
Kakav prizor-Mrtva ulica.

Zakrpe na duši još niko
Sakrio nije…zakrpe pate;
Posebno te vidim sliko
Dobro pod lampom u kasne sate.

Tada kad se sa sobom sretaš
Grcaš, koprcaš, glume nema,
Svjestan si, dobro znaš da smetaš
Ako nisi šablon-šema.

A sjutra te čeka
Sve ispočetka…
Šablon šema.
Al…više te nema.

***

BILA JE… LIJEPA

Izgledala je mnogo ljepše
nego što sam mogao znati,
Ni slike ni knjige ni najljepše pjesme
nju ne mogu opisati.

A nije bila lijepa tako,
dobro znam da nije bila;
Sve dok me nije zaboljela jako
Dok me nije ostavila.

***

NEMOJ ME SRCE

Nemoj me srce!
Je te neću tužiti više
Ni reći ono
Što je za mrce…
Ono! Što ni vrijeme ne briše.
Noćas te molim i njom preklinjem,
Nemoj me srce, nemoj me vise.

Nemoj me srce!
Za dušu onih koji su voljeli
Onih što jesu il’ nisu preboljeli
Živih pokojnika što jure mrce
Zbog njih i zbog nje,
Milih ti ti duša
Još samo noćas nemoj me srce.

Nemoj me srce!
Noćas me je strah samo da volim
Da umrem nije.
Jer voljeti mogu samo još nocas
A umr’jet i sjutra čak i prije
Zato te preklinjem nemoj me srce;
Nemoj još noćas zbog duše nečije.

Jer noćas se nešto svileno, tanko
Oko srca ko mreža vije.
I steže, steže to jadno srce
Sve dok ne rasprsne, dok se ne razlije;
Nevina krv iz koje zločin
Samo zbog ljubavi počinje da lije.