Divanski pesnici
Piše Semir H. Behram

BILI SU OTRGNUTE LATICE KOJE ŽUDIŠE SVOME CVIJETU

Cvjetali su stihovi, more je postajalo tinta kojoj je vidljiv kraj, mrak je uljepšavao svijetlo, gromovi su klesali figure divana. Glasno se pjevušilo u zagušenim dvorskim odajama, miris miska je štrcao po ružama svoje sokove govoreći im da su vrtovi splasnuti pod kapljama stihova. Svaka kaplja je bila stih, svaki stih je bio kaplja koja se stapala u kružnicu pogleda koji su izljevali sve što su do tada vidjeli, sve što su vidjeli dok su gledali po dunjaluku, sve što su vidjeli unutar sebe.

Unutar samih njih je tinjao duh osvjetljen bakljom islama, prigušenim plamenom strogo zabranjenog sufijskog učenja. Krili su se od drugih, od sopstvenih očiju su skrivali stihove koje su njihove oči prenosile.

Panteizam je gorio, pa pario u oblake, da bi se spuštao u oceane, gdje bi postajao tinta za golubija pera.

Divanske pjesnike savremeni čitalac je u nemogućnosti da shvati, ako ne poznaje tradiciju, mitologiju, i izvore islama. Ti pjesnici su bili lutalice svog vremena, mislima usmjereni ka potrazi za zvukom i slikom istine, za osjećajem prisutnosti onog kojeg su nazivali Uzvišeni. Svih 99 božijih imena su predstavljala izazov za 99 načina objašnjenja spoznaje koju su predstavljali tako bezbrižnim i laganim oblikom koji je poeziju i istinu približavao ljudima. Poezija je bila put, odluka i zalog samog sebe, za tračak pogleda upućenog stvoriocu. Pisali su za samo jedan dan, za dan na kojem će svedeni računi biti daleko iz nas, za dan koji će trajati vječno, kada vrijeme nebude postojalo, kada će miris miska biti zrak koji će se svakodnevno udisati, kada će djevice na velikim pladnjima služiti one koji su pisali o čekanju, vjerovanju, voljenju, brizi i grijehu.

Nije ih zanimala kazna, nagradu su odbacivali, željeli su samo jedno, jedan pogled, samo jedan pogled za sve, taj jedan pogled je vrijedan svih koraka, svih pogleda, svih misli koje su trzale ruke da uzimaju, sputavale ruke da ne diraju. Željeli su samo vidjeti to lice, taj sjaj, blještinu Uzvišenog.

Kur’an i hadis su pili, ponekad suzama puštali iz očiju, grcali se u besanim noćima čistinom svetosti tih spisa. Citirali su pojedine dijelove, nekada ih pojašnjavali osobama o kojima su pisali, uspoređivali ljepotu praveći namjeran grijeh, da bi kasnije patili i molili za oprost.

Crte tvoga lica su to svijetlo pravječnosti kojima se Bog prikazao

Vjerovanje nazivaše vahdeti-i vudžud (Jedinstvo bitka), to jedinstvo ih je zvalo da ponovo postanu jedno, i da se više nikad ne odvoje, da ne budu mirišljave latice bez svog cvijeta. Silina poziva i čežnje je parala njedra svakog pjesnika uljevajući mu strahovitu žudnju za povratkom. Vratiti se, samo se vratiti, značilo je mnogo u prividnosti dunjaluka u kojem su toplili svoj ego. Sve je prividno, sve je samo san, mi smo sudionici sna zvanog vrijeme, vrijeme je mora koja nam ne da da se probudimo zavaravajući nas svakim novim danom. Govorili su da im Uzvišeni spire sve neposluhe i grijehe morem oprosta, da im razbija katance riznice kojoj će pohrliti kada izgovore Bismillah. Trebalo se samo utjecati svakog časa, rukama uzdignutim ka nebu, čelom uravnjenim sa pjeskom, kosom polegnutom na prašinu. Svaka dlaka je molila i tražila oprost, tražila je povratak nazad u riznice svijetla odakle je otrgnuta.

Utječimo se svakog časa i trenutka od lukavstva sotoninog

Pristalice tesavufa, ti okorjeli zanesenjaci bili su razgaljeni romantici, zaljubljenici Boga. Biti zaljubljen u Boga posebnom ljubavlju kojoj su težili i vjerovali da je posjeduju, da je svakim danom sve više i više povećaju u nadi za spas iz prividnosti, značilo je bjeg od stvarnosti.

Postojale su latice koje su željele da ostanu otrgnute. Ti pjesnici koji su također pripadali divanskoj književnosti, bili su latice koje je Cvijet stvorio, koje nikad nisu bile dio tog blještavog izvora.
Nazivali su se pripadnicima tevhida (Jednoća stvoritelja), sijali su svoje stihove o stvoritelju kao cjelini koja nije dio ničega, cjelini koja je neovisna o bilo kome i o bilo čemu. Voljeli su da ih nazivaju slugama, robovima koji su u potpunosti pokorni Uzvišenom. Ljubav je bila drugačije prirode, i oni su voljeli i težili za pogledom u lice stvoritelja tog dana koji tek treba da dođe. Osjećali su se malenim bićima koja su ranjena grijehom i koja trebaju da zacjele rane svoje duše koja je sklona zlu. Pjevali su o borbi razuma kao ukrotitelja zle prirode čovjeka, protiv duše sakupljača crnila. Pokušavali su slojeve crnila sa svoga srca da skinu, da sastružu tu tamninu, da ih nakon čiščenja svaki maleni grijeh udari tako snažno da ga svaki dio njihovih tijela osjeti.

Bilo ih je mnogo manje od onih koji su težili stapanju, al’ bili su razdorni i glasni u svojim gazelima, svojim molitvama za milošću. Od svih 99 božijih imena najviše su koristili ime Milostivi, njihova ljubav je bila zanesena božijom milosti. Najviše ih je radovala pomisao da je Bog samilostan.

Divan je sapirao srca, izazivao satiranje čela kada se duša nadraži cvijetnim stihovima. Riječi su tada pravile snove, obmanjivale stvarnost, sudarale prividnost sa osjetilima, grizle duše. Mnogo se novih osjećaja osjetilo, utinjale misli bi se raztinjale, pucketale u vedrim noćima, mirišljivo dimile u oblačnim danima. Akšami bi sustizali sabahe, da bi ih praskozorja ponovo vraćala u sumrak.