Divanska poezija
Piše Semir H. Behram
Najvažnija književna aktivnost otomanskog perioda, divanska književnost, za koju su mnogi govorili da je produkt kulturnog otuđenja, bila je uglavnom prilagođavanje na arapsku i perzijsku umjetnost. Njom su se većinom bavili medresanti sa jakim vjerskim znanjem. Ona nije bila cijenjena, niti je bila dostupna masama, zbog čega se sačuvala prosto kao dvorska književnost. Život na dvoru nije se mogao zamisliti bez prisustva pjesnika koji su duhovne vrijednosti islama, poruke derviških redova, stare mitove i legende opjevali u svojim umjetničkim tvorevinama. To je bio jezik isprepleten turskim, arapskim i perzijskim, koji je kasnije nazvan otomanskim jezikom. Premda je ovaj žanr najviše proizvodio poeziju, također je proizvodio historijske knjige, pisma i putopise.
Svijet metafizike je svijet o kojem pjesnik najčešće piše i na koji se u svojim stihovima oslanja kroz pregršt metafora koje su i najčešći način izražavanja. Rijetkost je da se pjesnik izražava konkeretno, mada su i takve pjesničke vrste zastupljene u nekoj manjoj dozi. Pjesničke vrste tipa tarih (hronogram – prigodnica), ponekad rubaija (katren), ili kit’a (epigram) su jedine vrste u kojima se koroz stihove govori o konkretnim događajima ili pojavama koje su bliske pjesniku. Taj svijet historijske zbilje zamaskiran plaštom metafore je pogon kojim se kreće pjesnikovo pero, koje ne dozvoljaje skučenost izraza, odnosno koje proširuje cjelokupni dijapazon pogleda. Jednodimenzijonalnost je nedopustiva i neprihvatljiva u divanskoj poeziji, koja teži višestrukoj mističkoj misli.
Divan u prevodu znači zbirka pjesama određenog pjesnika koji stihove slaže po mjerilima divanske književnosti. Riječ divan ponekad označava i zbirku pjesama nekog pjesnika koji je pjevao u duhu narodne poezije. Manja zbirka poezije nazivana je divanče.
Dehhani, Kadi Burhaneddin, Nesimi i Ahmedi bili su pioniri divanske poezije u četrnaestom stoljeću. Turski divanski pjesnici počevši u petnaestom stoljeću usvojili su sve karakteristike perzijske poezije. U nereligijskim motivima najpoznatiji pjesnici divanske književnosti su bili Seyhi, Ahmet Paša i Necati. Suleyman Ćelebi je napisao najčuveniju religijsku pjesmu tog perioda, Mevlud, koja se razlikuje od drugih primjera po svojoj jednostavnosti, zanesenosti i iskrenosti jezika kojim je pisana. Još uvijek se recitira na pojedinim vjerskim skupovima.
U šesnaestom stoljeću, kada je otomansko carstvo bilo na vrhuncu svoje političke moći, umjetnosti i književnosti iskušano je zlatno doba. U biti, Istanbul je bio središte, u kojem je konstruisano sjecište pozornosti zapadnih i istočnih kultura gdje su mamljeni razni umjetnici koji su živjeli u Antaliji, na Balkanu i na srednjem istoku. Takva situacija je uslovila plodnost mnogim velikanima književnosti, ali je također okrenula Tursku ka otomanskom jeziku, punom stranih i teško razumljivih upliva. Jedan od poznatijih pjesnika ovog perioda je bio Baki koji je zabilježen po svom izgalđenom i tečnom slivanju stihova kroz taj otomanski jezik. Vrijedni spomena na taj period su još Fuzuli, Zati, Nev’i i Bagdatli Ruhi.
U osamnaestom stoljeću divanska poezija biva prepoznatljiva po jednom izuzetnom pjesniku koji je polomio već utvrđene barijere i divansku poeziju izvukao iz okova debelih zidina i približio je masama, što je dovelo do totalne popularizacije pjesništva na već spomenutim prostorima. Taj pjesnički mesija, kojeg su nazivali Nedim je jedan od glavnih krivaca što se divanska poezija počela obogaćivati narodnim elementima, postajavši snažan zanos koji je napokon poprimio miris antalijskih predjela. Poezija je postajala opsežnija, šira, sve više boja se osjetilo u ukoričenim divanima. S Nedimom, dnevni događaji su se oblikovali i ubacivali u pjesme. Ideal „Veličanstvenost u poeziji“ bio je zamjenjen „Profinjenošću i osjećajnošću“.
To doba, koje je bilo započeto Nedimom samo je nastavljeno djelima pjesnika zvanog Šeik Galip u zadnjoj četvrtini stoljeća.
Devetnaesto stoljeće je osvjedočilo kolaps divanske književnosti koja se nije mogla izboriti pred eskalacijskom snagom obnavljanja i promjena. Divanska poezija koja je potrošena sopstvenim ponavljanjima određenih motiva, naracijskih tehnika i iste strukture, lagano se predala nadolazećem galopu zapadne kulture.
