KNJIGA HAIKU POEZIJE
TRI GEJŠE - ANA STJELJA
Iz recenzije Dr sci. Jadrana Zalokara

Haiku (haikai) pjesnikovanje blistajuće je kazivanje trostihom na zen stazi Čiste Riječi. Drevni ”haijini” danas imaju dostojne potomke. Haiku se piše diljem svijeta i predstavlja biser planetarne polilogizacije. Polilogija duhovnih tradicija i njihovih vrednota gotovo se najkristalnije manifestira u haiku pjesnikovanju. Ono što susrećemo u dimenziji suvremenog glazbobivstvovanja, to je u dimenziji svjetske književnosti upravo haiku. Haiku se piše u gotovo svim zemljama svijeta. Rijetku su pisci i spisateljice, rijetki pjesnici, koji ne osjete unutarnji duhovni poticaj da počnu pisati haiku. Tako i Ana Stjelja čije se majstorstvo već nakazuje u ovoj zbirci. Zbirka sadrži 45 haiku uz prijevod na engleski i turski jezik (autorica je vrsna poznavateljica turskog jezika i tradicije). Haiku su pomno triadičko razvrstani ne po nekakvoj „tematskoj“ razdiobi već sažimanju srodnih haiku trenutaka. Haiku jest trenutak punine življenja ljepotom susrečućeg bića u prolazu prazninom svih pojavnosti. Tako i haiku naše pjesnikinje. Poput Isse – s dubokim emphatičkim senzibilitetom, duša diše s okom – vrhunac aisthesisa istodobno –

„Dete plače/njegove suze - /bujica/potapa grad.“

Vrisak / šapat suosjećajnog trenutka kojim se jedno biće kozmički glasa. Ali, osjećaj dobiva i tonus kozmičke praznine. Tada duša više ne plače, naprosto promatra i bilježi, vrhunska poetika, ravnodušnost i mirnoća. I slijep progleda kroz svoj dah, živeći na obzorju drugačijeg života.

„Zamagljen prozor/svež dah/krije lice slepog čoveka.“

Kozmička radost zaleprša prema onom najdražesnijem u svakoj radosti – tihi ushit između leptira i duge.

„Leptir okreće/krila prema suncu/da uhvati dugu.“

Tako malo „dječje“ duše treba da izrazi haiku trenutak, i još jedan:

„Starica plete/svoje duge kose/u čarape za zimu.“

Dašak djetinjstva u mirnim njedrima sjećanja vraća se s likom punim topline u srce pjesnikinje. Starica možda upravo sada diše uz pletivo u dugoj zimskoj noći, a možda je više i nema. Ostala je slika, ili možda tek trag na zidu –

„Trag na zidu / Stara slika, akvarel/nema je više.“

Prolaznost svih pojava, netrajnost bića – samo nas trag neki u sjećanju „vezuje“ uz dragu sliku i neke slike, uz topli lik nekog dragog bića, uz nas same izčezle u tremendu prolaženja vremena.

Autorica ima i jedan antologijski haiku:

„U POLUPRAZNOJ ČAŠI / OGLEDA SE PUNA ČAŠA / PORED NJE“

To je istinski zen trenutak – „satorički“ treptaj izbistrene duše i čistog pogleda.

Na zen stazu Čiste Riječi Ana Stjelja skromno je zakoračila – ali prepuna duša čistog uma posvuda će susretati samo pupoljke Čiste Zemlje. I neka ju prati i naš blagoslov.

U Rijeci, mjeseca siječnja, 2008. godine