Intervju VELIKO PREDSTAVLJANJE
Pesnik Semir Behram
Intervju vodila Jasmina Šušić
* Za početak, Semire, reci nam otkud u tebi poriv za pisanjem poezije te kako i kada si počeo pisati istu?
Poriv je bio nataložen duboko u meni i samo je trebala iskra da ga potpali, pa da se on razbukta. Vremenom se on ugasi i nemam inspiracije, zaboravim na olovku i hartiju, onda ga iskrica raspali i on gori unutar mene tjerajući me da pišem. U tim trenucima se osjećam poput parnog broda. Kako pišem, brod plovi i osvaja još ne dirnute predjele, al’ parni brod ponekad pusti paru koja se na mojim hartijama oslikaje u meni najdraže stihove. Moji najdraži stihovi su dim.
Još se sjećam svoje prve pjesme koju sam napisao na tako dosadnom času psihologije u gimnaziji. Dosadilo mi je pisat „Slayer“ i „Sepultura“ po koricama teke što je proizvelo tu dugo očekivanu iskru. Nisam želio da napišem pjesmu, al’ olovka nije slušala. Ređale su se riječi poredane u stihove. Pisao sam o vremenu i prostoru. Moja soba je bila jedini prostor na svijetu, a Neretva je predstavljala vrijeme niz koje plovi soba. Završni stih je bio „A ja sam već odavno izgubio kormilo“.
* Koji su autori i djela ostavili najveće impresije u tvom stvaralaštvu?
Još kao djete sam negdje u kući bio pronašao pjesme od Silvija Strahimira Kranjčevića čija me je pjesma „Anđeo bola“ proganjala godinama. Potom su se na tu pjesmu kačili stihovi Alekse Šantića i Muse Čazima Ćatića. Interesanto je da su sva trojica dobar dio svojih života proveli u Mostaru.
Jak biljeg na meni je ostavila knjiga „Derviš i smrt“ čije prve stranice su čista poezija, jednostavno neprevaziđeno. Ta pobuna duha je točak koji se okreće sve dok ne pronađe istinu i smisao života.
Od stranih djela koja su me impresionirala teško je neko izdvojiti. Ali…volim ruse, mada bih na tu svoju ljestvicu iznad Tolstoja i Dostojevskog stavio Borhesa koji mi je otkrio jedan novi svijet koji u tako malo napisanog unosi toliko mirisa i boje da to čovjeka ne može učiniti ravnodušnim.
Ponekad zavirim u svijet starog istoka i napijam se perzijskim pjesnicima poput Hajama, Hafiza, Sadija..pa se prebacim na domaće pjesnike koji su pisali na orijentalnim jezicima za vrijeme otomanske okupacije.
U zadnje vrijeme otkrivam Poljsku koja mi je bila pred nosom a nikad se nisam spotaknuo od nju, jer je tako lagana i bezbojna na prvi pogled. Česlav Miloš, Zbignjev Bjenjekovski, Zbignjev Herbert i mnogi drugi su mi označili vrijeme, ukazali na sjene koje ostaju za mnom, ponovo nešto sasvim novo za mene, još goriva za moj parni brod.
* Jesi li dosad objavio koju zbirku poezije? Pišeš li i prozu?
Do sada nisam ukoričio još ništa. Ne želim da trčim. Želim da jednostavno sazrije i da stihovi sami pronađu svoje korice. Zar nije besmisleno
Proza je druga strana medaljona kojeg rijeđe okrećem, ali ipak okrećem. Pišem kratke priče. Funkcioniram na drugačiji način..to putovanje i otkrivanje novih predjela ide s vozom..a ne brodom..bude i tu dima.
* Doimaš se vrlo apstraktnim i refleksivnim pjesnikom. Što te najviše inspirira, što te dovodi do ruba poetske ekstaze čiji je finalni produkt splet slikovitih, prštećih stihova?
Trzaji. Osjećaj kada spavaš a noge ti trzaju. Onda zabezeknut rekneš svojima šta ti se dešaje u snu, a oni ti kažu da rasteš. Rastem. Izrastam osjećaje, urastam u njih, urezujem riječi, pravim mostove, brane, slapove, onda se jednostavno protegne jedna nit, sajla (kako bi samo to bilo dobro žensko ime – Sajla).
Kako trzam nogama, pišem. Sajla je zategnuta, inspiracija traje, nakon nekih 5 minuta iz tako jake ekstaze jako trznem nogom i sajla pukne. Olovka samo stane. I tada je najbolje prestati s pisanjem, jer slaganje stihova na silu nema tu neku dušu. Danas imamo pjesnike koji pišu bez inspiracije, koji misle da je inspiracija izmišljena stvar. To su većinom ljudi koji vole da planiraju dan, tako isplaniraju da će u jedan poslije podne da ručaju, potom će da popiju svoj čaj a zatim će dva sata da pišu, da bi mogli poslije toga da gledaju svoju omiljenu seriju.
To je pisanje bez duše, bez nagona, bez požude, strasti..ja ih nazivam zanatski pjesnici. Oni znaju sva pravila, kada je rođen ovaj pjesnik, koja je definicija sinegdohe po tom i tom kritičaru. Oni sve znaju, ali…
Dok imamo tako talentirane ljude koji nemaju zanatskih trikova, imaju dušu, ali nemaju tijela.
Pokušajem da uspostavim ravnotežu između to dvoje, ne samo toga, nego raznih drugih aspekata koji utiču na moje pisanje. Težim ka ravnoteži duhovnog i materijalnog. Ne želim bit anđeo, ne želim bit životinja, želim opravdat ime čovjeka.
* Imaš li kakva očekivanja od publike koja te čita? Ima li nekih skrivenih poruka u tvojim pjesmama, ili prepuštaš čitaču da ju tumači spontano?
Očekivanja imam, ma koliko se trudio da stihove ponekad zadržim samo za sebe oni izlaze i traže druge oči, traže druge umove da se prerade u njima i da ponovo postanu slobodni, pa da na drugačiji način dopru do mene nazad.
Skrivene poruke, hmm… stihovi su prepuni skrivenih poruka i signala koji ukazuju i pokazuju na moj doživljaj istine i smisla, na moje osjećaje laži i besmisla. Kao što sam već gore spomenuo ja plovim, otkrivam nove predjele, snivam snove otvorenim očima, skidam veo sa novih agregatnih stanja, otapam, ledim, grijem, razbijam, pa skupljam i slažem, pravim mozaike, slikam, slušam..Vjerujem da poezija ima sliku koja nije crno-bijela, koja ima mnoštvo nijansi boja. Vjerujem da poezija ima zvuk koji je ponekad tup, ponekad oštar. Vjerujem da oplemenjuje i da gradi procjepe unutar ljudi različitih profila.
* I za kraj, opiši nam sebe u nekoliko riječi. Reci nam kako doživljavaš poeziju danas, čemu se posebno raduješ i kakvi su ti planovi za budućnost?
Ponornik, pa pokajnik.
Sreće nesretnik
Vriska suparnik.
Tišine okovratnik
Zvijezda silnik.
Neba zemljanik.
Tanani ljubavnik.
Očima izgnanik.
Prijestolja putnik.
Vremena istisnik.
Kajanjem zgaženik.
(Stihovi iz jedne moje pjesme)
Svoje doživljaje poezije sam već spominjao onom podjelom i ravnotežom, mada bih još želio spomenuti opće poznatu stvar da je poezija danas na marginima. Pogrešno je braniti poeziju, poezija se zna sama braniti, uvijek će isplivati kvalitet, a od šund poezije dječica će praviti avione i bacat ih sa zgrada, zato je potrebno da se štampa i turbo folk da bi dječica mogla razvijati osjećaj u rukama, jer ko zna dobro napraviti papirnati avion i imat dobro laganu i istreniranu ruku da ga baci, taj će kada bude stariji imat tako dobar osjećaj za žene i znat će na bilijaru da ubaci od 5 bandova osmicu u bilo koje doba dana.
Radujem se sitnicama. Pticama. Mačkama, malo manje psima. Pogledima. Dodirima. Osjećaju božije prisutnosti, ponekad se radujem strahu od Boga, to mi govori da nisam na dnu, da može još gore i još teže. Radujem se ljetu, jeseni, zimi, ne radujem se proljeću (imam proljetnu alergiju). Obraduje me sunce kada proviri kroz oblake, kiša kada se spušta, al’ najviše me obraduje spuštanje snijega koji nikako da se sputi na mostarske krovove… već godinama
Radujem se molitvi. Ima li bolje molitve od molitve za smislom ljepote..kada ti Bog da smisao za ljepotom onda možeš da se raduješ stalno, da poskakuješ na sve strane, da ti svaki dan bude kao da si friško zaljubljen..da po pljusku skačeš po lokvama, da se igraš s djecom lopte po sokacima..
Citirao bih Musu:
„Gospode, evo na sedždu ti padam,
Pred tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć, „Oh, daj mi smisao za ljepotom!“
Planova za budućnost skoro pa i nema. Borba za opstanak. Kao da sam u koži Sizifa. Guram i guram. Valjda ću uspjet da izdam zbirku poezije. Ko zna, možda se i moje riječi ukoriče.
