Jasmina Šušić
- poezija -
NASMIJANI OBLAK
S neba smiješi mi se oblak
Žut kao blato na jesenskim cipelama
Za hodanje po nebeskim cestama…
I gledam kako putuje prostranstvima
Od šećerne vune
Smiješi se novim horizontima
Usamljen, ali smiren…
Taj oblak čežnje
Na nebu iznad mog prozora
Sivilo trenutka
U čaroliju pretvara…
Smeđi brežuljci su
Odana bespuća kojim
Koračam u mislima…
Vječnu tamu otpuhao je noćni vjetar
Lomio je grane
Bijesno poričući krivnju
A moji pejzaži zaživjeli su na tren
U snu od milijun boja.
Predosjećam sve što ću ikada reći tim malim Putnicima:
Nagriženi kišom
Stoje u redu čekajući sklad
Na pročelju tamnosivog neba.
Proričem budućnost spremna na sve
A ne slutim da je ona već tu
Smiješi se kroz prozor
I vodi ljubav s vjetrom…
***
PADAMO
Kada padamo
Nema nužnosti
Trenutka.
Ogoljeni smo
I…
Nevini
U raljama života!
U trenu smo
Patetika
Iz jeftinih romana.
Ni krivi ni dužni
Padamo
U život
Skrojen
I rasparan
Samoćama
Od ne-ljubavi i
Bjegovima
Od ne-snova
Sve dok
Slegnutih ramena ne zakoračimo
Goli
Ispod
Neba
Rodit ću se ponovno
Samoća će iscijeliti
Isijavati novim životom
Ovo je trebala biti jednostavna
Pjesma
Hm ne čini
Se
Tako
***
LICE MI JE OD VOSKA
Zagrizi!
Zagrizi duboko, oh ti
Siva, karcinogena nirvano!
Razlivena u nepravilne krugove
Paraš šav po šav moje
Zamućene svijesti!
Zagrizi duboko
Oh ti siva, karcinogena nirvano!
Ali ne trudi se
Lice mi je od vosak
I topim se
Jer sam postojani
Kositreni vojnik
Zatočena u jednom, jedinom stihu:
Zvuk
Neba
Para
Tišinu…
Zagrizi
Zagrizi duboko, ti siva karcinogena nirvano!
Ali upamti;
Lice mi je od voska
I…
Ne trudi se!
***
OPROŠTAJ
I
Više ne posjećujem mjesta
Gdje sam isuviše laka
Da bih se izgubila u težini
Postaje mi pretijesno
I sklisko
Čekati na peronima
Spoticati se
I mahati uspomenama
A susrećem vas
Kao mrvice kruha
Po putu
Posvuda ste
I činite sva ona dobra
Koja nekada niste
Ali vremena su se promijenila
I ne skrivam želju
Da prođem pored
Vas
Bez pozdrava
Jer prošlost ne možete prebrisati
Čak ni
Ushićenim
Pozivom na ples
Moj Kozmos je odlučio
plesati
Sam
Ne nedostajete mi
I tu je sva
Istina
Radost
I
Žar…
*
II
Bez tebe
Ljubav je apstrakcija
A dah lažne sućuti
Opipljiv i mirisan
Poželio si me ubiti
Rekao si da možeš
Potopio si sve brane
I
Isprao ulice
Ali ostala sam ista
I kad gasim cigaretu
O tvoju meku kožu
I kada molim
Bogove
Da me razriješe
Ostala sam ista
I još uvijek
Bježim od tebe
I još uvijek
Te ne prezirem
Samo tuga
Meka kao baršun
Može zamijeniti svu silinu
Bijesa i tišine
Koja me pomela za tobom
„ ……Love me one time, could not speak, love me one time babe, yeah my knees got weak…“
*
III
Danas sam s njom otvorila bocu vina
Topla ljetna noć preplavila
Je sve tišine
I bez riječi
Pogazila sam i posljednji zajednički
Trud
I odrekla se
Nje
Išetala sam iz kadra
ogorčena
Priželjkujući
Da sam rođena
Na planetu
Koji diše
Plače
I moli
Kao jedno
Pulsira srce
Svetih
Kao jedno
Ritam noćne tuge
Odzvanja
Ugasila sam cigaretu na tvojoj koži
Moja podanica iz tame
Zasjenila te
I ljubomorom sam otjerala
Svakog demona
Koji me noću pohodio
Sada ti se
Samo divim
Jer više nisi tu
„Lady don’t love me now, I am dead…“
*
PS:
Ako ostaneš
S vremenom će te
Bol pretvoriti
U kameni stup
A sol će izgristi i posljednji trud
…Ostani!
Ja sam toksična samo kad se smiješim
Kada hodam
Iznad neba
U kozmičkim papučama
Od slame
…Ostani…
***
OSULA BIH ZVIJEZDE
Osula bih zvijezde šećerom u prahu
I oblake išarala šećernom vunom
Ljepljivim prstima dotakla Mjesec
I pretvorila ga u medenjak…
***
AGONIJA
Ovdje na podu
Uz hladan, plavi zid
I sve
Zapečaćene
Protjerane
Riječi
Slažem svoju molitvu
Od suhog lišća
I mirisnog cimeta.
Ljubav je beskonačna
Gotovo ekstatična
U mojoj gorljivoj religiji
Od duhanskog pepela i
Papra.
Čula se rastvaraju
Postaju meka
A ja se istapam
Polako
Tiho
Polagano
Kao vosak
Na svijeći…
Gospođice Simone, kamo vodi ova ulica?
***
DHARMA KRAJNOSTI
Vjerujem u pretjerivanje
Sanjam…
Sanjam!
U snu boje postaju slapovi
A slapovi
Zatamnjeno noćno nebo…
Oblaci su
Kao pleme karmičkih ljudoždera
Kulisa za sve laži
I suze koje to nisu…
Utrobu
Meku
Nagriženu
Bacam niz lavabo…
I koža mi je hladna
Tvrda i blijeda…
Prisjećanje:
Hirovito spuštanje niz tobogan života
Noir filmovi i prekratka vrpca
Prekratko uže koje bi pomelo
Sav izobličen život za sobom…
Miriše patetika
Dodvorava se sjeta
Prošlo je samo pet godina
A nikada nisam bila Ona
Koja pretjeruje
Traži
I otkida od sebe
Davajući hranu i moć!!!!
Moć
Nezainteresiranim
Totemima
Od sibirskih snjegova
Sergej?
Buka, prokleta buka…
Svemoguće su ti te demonske oči???
Pucketa razum
I goni snove u provaliju
Smiješi se iskešenim zubima
Tjera me na suživot sa tamnim sjenama
Ne zaslužuješ li bolje?
Lomi se šapat
Moj Kozmos sagrađen
Vibrira
I cinično počiva na toj svetoj, papirnatoj
Mantri:
Ne zaslužuješ li bolje?
Svi uskličnici
Prokleti bili!!!!!!!!
Čuđenje je kukavičluk
Činiti čuda je hrabrost…
Moj paravan ne spušta se tako lako…
***
Kidam kožu
S lica
Tvoje ostatke
Pokapam
U sebi
Tuga
Nijema
I vlažna
Sedefasto smeđa…
Ovdje sam
Ali
Ne opraštam!
Ruke povijene na koljena
I
Raščupana kosa
Jak su motiv
Mom ludilu!
„Igraju se,
Samo se igraju!
NE boj se!“
Ostala sam
Bez otrova…
Zagnjurila sam prste
Duboko
U toplo
Mekano
Blato
Iskapam ostatke
Srčem strahove
Iz njih
I blijedim koracima
Dočekujem
Tjeskobno jutro…
Kletva je (napokon) bačena…
***
PRAŠNJAVI BODHISATTVA
Usudiš li se
Prepustiti
Paperjastim oblacima
Tim
Pijanim skitnicama???
Usudiš li se živjeti?
Buddhine riječi
Iskaču s papira
Lutaju po duši
Ali ne pronalaze ništa
Pa čak ni onu vječnu
Prazninu
Ja sam prašnjavi
Bodhisattva
Pozer(?)
Saboter(?)
„Upitala sam
Vječni misterij
I pokazao se
Istinitim!“
Riječi su uteg
Slovo po slovo
Mrvim u prah
Negdje sam zapela
Iščekujući
I dalje lupkam nogom u ritmu:
Tak-tik tik-tak
Tak!!!!
Um se isteže
U vrelini
Oktobarskog sjaja
Nisam te pronašla
Ali čekam
Čekam
I čekam
Prokletstvo
Prašnjavog
Bodhisattve…
„Once in a green time a flower, oh fall in love with the Sun, their passion lasted for an hour, and then she wilted, wilted from her loved one…“
***
FRAGMENTI
Mi smo potonuli kontinenti
Dvije Atlantide
U čvorastom zagrljaju planeta…
Uz tebe plamtim
Uz tebe se protežem
Sve dok ne postanem meki likvor
U putanji
Vječnog
Kozmosa…
Fotografije
Subota popodne
Uvelo proljeće
Gleda me kroz prozor
Tražeći način
Da pobjegne u divljinu
U vječno utočište snijegom
Osute
Zime.
Mami me svojom nevinošću…
Bob Dylan
Kava bez šećera
Čokolada
I oči…
Nikad nisam pronašla svoj stan
Ni grad
Ni ulicu
Ni biljku koju ću zalijevati
Svako jutro…
Ne pitaj me!
Više nisam odmetnica
Vraćam se u svoje stado
U kojem samo jedna, jedina sjena
Igra tisuće uloga…
„We sang that melody
Like all though sailors do
When they are so far away at sea…“
Bob Dylan
***
EVO TI PJESMA
Evo ti pjesma
Nijema i sjetna
Mnogi su je pjesnici opjevali
A ja sam ju samo
Preradila
Tu ispod kože
Tik do srca
Evo ti i pramen kose
Za čini kojima ćeš me ponovno namamiti
I jedno pero kojim ću škakljati tvoj siroti ego…
Nepravilne forme
Tako su omiljene u odsjaju
mojih stopa!
I ne boj se!
Ovaj put doista moraš puzati
I izliti gorčinu
U široku
Ledenu rijeku
Tamo pored sjenice…
Kompromis?
Samo trikovi i opsjene
Bijesne Here
Samo jedan mali, nebitan geg
Votkom opijene Francuskinje
Podsjete me na tvoje ruke
I dodire
Mračne
Nervozne
Sazdane
Od ne-laži
Ne-ljubavi
I ne-bola…
Nikada se nisi znao sakriti, znaš?
***
PADAJU LATICE S KROVOVA
Padaju latice s krovova
Bučne su i isprepletene
Šumovima
Rastrzane smjerovima
Poražene kišom
Padaju mi po kosi
Padaju po tijelu
Vragolaste i krhke
Udišem poslijepodnevno sunce
Dodirujem žitku masu
Na jagodicama tvojih prstiju
Iskradam
Tvoje impresije
Boreći se s olovnim vojnicima
Požutjela
Je boja
Snenih
Poželjela sam
biti samo atom tebe
I Oprostiti!
Ali ostala sam izvan
Tog poimanja
Samo sam promatrač
Iz kojeg se svijet
Račva
Na livade
I planine
Požutjela
Je boja
Samih
Dopusti mi da
Postanem barem atom tebe
***
Grizem nokte
I čupam pramen po pramen
Kose
Izgubila sam smjer
Izgubila sam vreli
Rasijani gejzir
U tom bunilu
Dana
I noći
A čini se da sam pronašla note
I slova
Nepravedno zakukuljena
Na prašnom tavanu
Nikada više kapi kiše
Neće blistati
Na preplanulom nebu
Ne znam kako dovršiti
Misao
Kako najiskreniju
Riječ uglazbiti
Neka se ljubav dogodi onima koji znaju
Neka ljubav zastraši one koji su hrabri
Neka se strah i grijeh
Prebrišu
Ionako su samo nervozna poigravanja
Pokajnika
Ta koja
Narušavaju ravnotežu
***
POP-ART BESMISLICA
Obožavam pop-art
Napolitanke
I Doors-e
Škrguću kvake na prozorima
Subotnja
Šetnja
Gizdavim
Livadama
Poželim cigaretu
Palim je i guši me
Uvijajući
Nikotinski
Pra-izjedač
Pra-iluzionist
Uzimam fotoaparat
Grabim tu moć
U boji sepije
Žvačem
Krušku
Pas mi se mota oko nogu
Pod smokvom sjedi starica
Služam Azru
Crvčci
Brste
Oblake
Iz nemira
Cvrče cvrčci
Cvrče
Euforija
pop-art besmislica
Kad sam imala pet godina
Fascinirali su me novinari
Za koje nisam znala kako se zovu
Nisam znala ni pisati
Ali sam svojom izmišljenom abecedom
Šarala po papiru
I vodila imaginarne intervjue
Sad sam samo odrasla
I smatram ih
Komunikacijom s duhovnim svijetom
A onda sam podjetinjila
Secirala odvažnost
Uma
A sada mislim
Da ništa nije važno
Veliko
Ni neprijeporno
Kao sada
I sad su mi prsti ljepljivi od medenjaka
Ili košnica
Pčelinjih
Ili pčela samih
Ili
Meda
Mora
Soli
Mmmmmm
Nije ni važno
SADA AA AAA!!!
***
ODA KALIFORNIJI
Puna si ugašenih opušaka,
Znojnih ptica
I neurotičnih lutalica
Velika Majko Californijo!!!
Muzo neprežaljena.
Prazna si,
Šuplja
Kao akord
Na kraju
Otužne himne.
Sanjala sam Ocean
I neku bolju
Keruacovu Ameriku
U zagrljaju peyotla
Whiskeya
I meksičkih kurvi
Sanjala sam te, o Californijo
U nekom drugom vremenu!!!
Zakorači ponovno
Neka tvoja bedra
Uspale maštu
Boemsku.
Zalutaj još jednom prema nama, Californijo!
Opjevat ćemo sve ulice i bulevare tvoje
O Velika Majko!
Zašto si raširila krila nekim novim, lažnim sanjarima?
Onima koji te jedu iznutra,
Onima koji pohlepno žvaču
Utrobu tvoju
U potrazi za zelenim, šuštavim totemima.
Californijo!!!
Gdje su sada tvoje autoceste u extazi
I nebo boje peperminta?
Mirisali smo na grijeh odavajući se tvom
Posljednjem bolesničkom pomazanju.
U blatnim vodama Venicea
Klanjajući se Kralju Guštera
Kao besprijekorna
Grozničava
I krhka
Beatnička djeca.
Kao divlji,
Poluludi
Aveti
Koračali smo ulicama
U čađavim kaputima,
Masnih, usijanih glava
Iščekivali prosvjetljenje
Znak.
Pad tako tragično nesretnih Bogova.
I jesi li čula Majko
Psovku upućenu nabildanom guverneru
Razrookim gutačima vatre
I obijesnim plavokosim kurvama????
Velika Majko!!!
Kamo tvoja djeca odlaze
Utapajući se u posljednjim
Skromnim fantazijama
Na Sunset Boulevardu???
Sada
Ostaje
Samo zveket sjajnih,
Luksuznih vila.
Mrmorenje
Istrošeno,
Neprobavljivo.
I sramotno.
***
(IS)TOPIO SI ME
Zaogrnuo si me nježnom maglicom svog povijenog tijela
Punim Mjesecom od porculana
I poljupcima
Od kiše…
Ljubio si me tako sporo i tiho
Odzvanjajući ehom neke nepoznate pjesme…
Uzvratila sam ti
Nikotinskim zadahom
Ludilom
I haljinom s batik-uzorkom
Dok je obećanje gutalo
Svu nervozu
I spontanost!
Nikada nisam držala do riječi
Djela su ta koja
Ispunjavaju
…kao u nekoj priči
Vjetar je raznosio avete od prašine
Posvuda su bili
U njemom pokušaju
Da me namame
Da te zavolim čitavim bićem…
Možda su i uspjeli
Ali pitam se…
Zašto zaspem svaki put kada
Povedeš ples
U hladnu prazninu jutra?
***
BALADA O NARANDŽAMA I SJETI
Potražila sam te između redaka najdraže knjige
I pronašla na koricama
Vedru i nasmiješenu…
Sjećanja nas vežu
Jače od vjetra
A naša su ucrtana
Sjetom
U vlažne zagrebačke pločnike
Koji mirišu na naranče…
Još uvijek tražim samo svoju notu
Samo svoj stih, providan i jedinstven
Baš kao što si me učila…
Sada si progonjena nestalnom
Letargijom vremena
Sada kada više nisi tu
Spalila sam korice knjige
I ostavila samo jednu jedinu stranicu
Požutjelu….
I numeriranu
Tvojim osmijehom…
Da me podsjeti kako je nedovršenost
Put onih koji
Slave život
Mirišu na naranče
I pišu patetične, sjetne pjesme….
***
UTORKOM UVEČE
Ponovno si izdala
Sve svoje riječi,
Osiromašila ih
I gurnula još dublje
U džep ljubičastog kaputa
S ruskom kragnom.
Ogrnula se žutim šalom
Koji je trebao reći
„Ne marim“
Ali izdao te proliveni whiskey
I Sinatrina pjesma.
Doista ti zavidim
Na lažima,
Na prijekom pogledu
I hladnoj rečenici
„Ne volim te više“
Prijek pogled
Hladna rečenica
A iznutra
Lom
Buka
I kaos
Voliš ga još, znam
I on to zna
Nikog nisi uspjela zavarati
Svaka tvoja urota
Završava priznanjem
Lice ti otkriva
I preklinje sugovornika
Da uzvrati….
Djevojko!
Ne zaboravi se podići
Na te umorne noge
Zaogrnuti žutim šalom
I sakriti sve te samoće
Pod ljubičastim kaputom…
„ Vrisak“
Vrisak!
Ta mjera ludila
Ili…
Izgubljenog razuma
Ponovno pronađenog u pohlepnim lokvama
Krvi…
Vlastite krvi!!!!
Jučer sam umrla….
Gledaš se u ogledalo
U jeftinom motelu…
I čini ti se da te čak i ptice ismijavaju
Pogrdno kružeći iznad tvoje usijane glave…
Zaboravi ili umri!
„Dream is broken!!“
Stanje grijeha:
Ludilo susreće razum na pola puta;
Scena
Bol
Vrisak!!!
Krv…
Sama sebe!
Sama sebi!!!
Oštrica je
Osvježavajuće
Osvetoljubiva i samozadovoljna
Učinkom
Praiskonskim bolom…
Maternica gnjili po linoleumu.
Gladne muhe srču život iz njenog središta.
Svi sokovi života potekli su prema dolje…
Ovo je njezina osveta….
Još i zalijepljeni pramenovi kose
Mirišu po njemu…
Oštrica zadovoljna učinkom
Okreće smjer…
Potpuno pomračenje…
***
HOLANDEZ
Nešto u tebi
Cjepka me na komadiće
I tako sam nedorasla izazovu
Da te odriješim
I kirurški uklonim iz tijela
Iz kože
Iz mozga
Pluća
I srca…
I…premišljam se
Kao da je nada leptir
Koji u proljetno jutro
Naglo ulijeće kroz prozor!
Zavirujem u sjećanja…
Oh kako si divan bio!!!
Proždirući me iznutra
Pohlepno žvačući svaku iskru života
Kidajući me
Dio po dio
Prstima
Noktima
I riječima…
Duša je izletjela van
Proklinjući
I krvareći….
Ja sam samo ukleti Holandez
Nasukana u tvoj prekooceanski pakao…
***
MAHNITOST
Žilavi prsti lome moj vrat
Ubojstvo po narudžbi
S najboljim popustom
Ritualni suicid u hladno predvečerje
Mahnita sam
U predvorju ludila
Zastrašena tom ispunjenošću
Riječima…
Alkohol je eliksir kojim se moja ‘božanska’ pokvarenost čisti…
***
KAOS
…Probudiš se i zapravo shvatiš da ti je utroba ispisana riječima, zgrčena u neprikladnim rimama traži svoj put do tišine…
Noćas u snu
Stabla su rasla po oblacima
Jorgovani i siva paučina
Razapeta
Među krošnjama
Noćas sam skupljala svoje ostatke po blatu
I u tim trenucima
Moje umorno tijelo
Poželjelo je preskočiti godine
Odspavati nekoliko stoljeća
I vratiti se u sigurnu postojanost materije.
Djelići mozaika rasuli su se po podu
I više ne uspijevam pronaći sebe
U ovoj dalekoj
Neprobavljivoj
Sjeni
Svakodnevnog života.
…Znaš li da su tvoje misli napuštene benzinske crpke na jugu Californie? Poput znojnog asfalta od ionako precijenjene kiše…
***
BLUES ANTOLOGIJA
Taj ritam
Prožet kroz pore
Kroz tijelo
Krhko kao staklo
Ili brod u boci…
Blues…blues…blues…
Ritam se uvlači u uho
I tijelo se svija
Treperi
I šapuće
Najluđe riječi…
Vodim ljubav
S ritmom
Stopljena u jedno
„Home of the brave
Land of the free
I don’t wanna be mistreated by no bourgoise“
Tope se zidovi
Od pamuka i stakla
I začas se glazba
U najvatrenijeg Ljubavnika
Pretvori…
***
PUSTI ME DA DIŠEM
Pusti me da dišem
U svom odsjaju
Pusti me da dišem
Unutar zidova od morske pjene
Pusti me da postojim
Kroz daleke horizonte
I…navodno…
Navodno ću poživjeti…
***
DIJALOG, BOCA VOTKE I HLADAN LISTOPAD
Da, Neil Young. I Dunav, i košava, i hladna novosadska noć, i sav blues ovog svijeta umotan u meke dodire noći.
„I need someone to tell…“
„ Ne boj se! Ovo nije Zagreb!“
Prsti pogađaju u metu, igraš pikado s mojim pijanim zjenicama. Meta: najranjivije mjesto u Svemiru, duša…
„ Znaš onu Dylanovu ‘She belongs to me’?“…pjesnička sloboda…
„ A da mi pomogneš? Napila sam se … „
„Ti si samo devojčica!“
„ Ti si star!“
„ You are a walking antique…“
„ Neću da se ljubim s tobom kada kažeš da sam star…“
„ Oprosti…šala?“
Tišina….
Muk….
„ On je nešto najbolje što…“
„ Rekla si nešto?“
„ Ma ne…“
„ Twenty four and there’s so much more…“
„ Ja sam…ja…ja sam…oduzeta!!! “
„ Taaaaako….“
„Jeste, imaš prelepu kosu…“
„ Ne želim pričati o svojoj kosi, ok?“
Kao tisuću volti, on i ja…ruke…pogled….poljubac…
„ She got everything she needs, she’s an artist, she don’t look back…“
„ Kamo idemo?“
„ U taksi…“
„ Zašto???“
„ Vodimo te kući…“
„ Moja kuća nije u Novom Sadu, ja sam lutalica…“
„ Shhhh, lutalice, shhhh!!!!“
„ Kada ću te opet vidjeti?“
„ Ne znam, sledeći četvrtak ponovno sviramo, dođi na svirku…“
„ Dođi sa mnom!!!“
„ Ne mogu…“
Tišina…zveket lifta i ključevi od stana…votka, prokleta votka.
„ Vjerujem u individualnost.“
Brrrrr, vrtim film ponovno…
Definitivno Neil Young. I Bob Dylan.
Nebo nad Novim Sadom je zaspalo. Vraćam se kući…
