POEZIJA 20 VEKA

Poezija u XX vijeku jednim se dijelom naslanja na iskustvo iz devetnaestog vijeka (filozofska superiornost Helderlina, simbolizam Bodlera, specificni prosedei Malarmea i Remboa), ali se, u principu, moze okarakterisati stalnim nastojanjima da se poetsko pismo podvrgne viseznacnim inovacijama, bilo kroz avangardisticku ili vise tekstu okrenutu radikalizaciju forme i sadrzaja (dadaizam, italijanski i ruski futurizam, nadrealizam, donekle ekspresionizam, dekonstrukcija, postmodernizam, americka jezicka poezija), bilo u vidu rehabilitacijskog okretanja bastini gdje se paradoksalna potencija glagola “ponoviti” vidi kao najbolje rjesenje za nimalo bezazlene izazove davnasnjeg, predodredujuceg uvida po kome je “vec sve napisano” (moderni tradicionalizam Paunda i Eliota i njegova grcka varijanta Kavafija i Seferisa, italijanski hermetizam, konfesionalni stih Louela i Plat, bitnicka raspjevanost na tragu Vitmena). Ovako grubo - i zasigurno, nedovoljno precizno - ocrtavanje globalnih tendencija poezije u vijeku koji je tik pred izdisajem, osnova je za listu koja provizorno treba da markira najvaznije ili najparadigmaticnije autore koji su obiljezili period u kome je poezija podvrgnuta najdinamicnijim promjenama u njenoj istoriji.

Stoga se na listi nece pojaviti neka od imena koja se drze u mnogim anketama neizbjeznim: ruska avangarda sa pocetka vijeka prilicno je bezbolno zrtvovala svoju esenciju ideoloskoj kompromitaciji; francuska poezija, kljucno obiljezena nadrealizmom, previse se usredsredila na culno i nediskurzivno (izuzev Valerija), ne trazeci kompenzaciju, kao recimo veliki Rembo, u “vidovitoj” sustini pjesnicke rijeci; Rilke sa svojom koncentrisanom lirskom meditativnoscu, ipak je prije grandiozni “klasicar” nego anticipator; slovenska poezija po mnogo cemu nikad kvalitetnija (posebno, recimo, poljska i slovenacka), nije uspjela da ostvari siru influencu, sto vazi i Spance (izuzev, naravno, za mediokritetskog Lorku); Borhes kroz standardizovanu recepciju ostaje prevashodno relevantan kao prozaista; Ginzbergova ekspresija je cesto kalkulantski “komercijalna”, dok je za ocjenu dubinskih efekata Esberijevog postmodernizma i autora jezicke poezije mozda prerano govoriti.

“Zensko pismo” dozivljava nezapamcenu kreativnu ekspanziju u XX stoljecu. Ma kako ga interpretirali, cini se da nema njegovog kvalitetnijeg reprezenta od Silvije Plat. Ona svoju poetiku gradi na bolnom tematizovanju vlastite unutrasnje patnje: svakodnevica i njene teskoce, frustracije, raznovrsna nezadovoljstva i egzistencijalna uskracenost - sve nepogresivi indikatori modernog zivota - sirovi su materijal koji pjesnikinja pretvara u fascinantnu analizu gdje se opozitne sile Erosa i Tanatosa ne mogu pomiriti. Ispovjedna poezija Silvije Plat uspjeva da apsorbuje sam - zenski - zivot, a da se pri tom ne narusi njena estetska autonomija. Pesoa je sustinski napustio poziciju jakog subjekta i umjesto nje postulirao heterodoksnost i pluralnost: za njega je pjesnik “visestruk kao kosmos”. Nakon Pesoe, konzistentnost lirskog ja vise nije moguca: pjesnik Pesoa se dijeli na cetiri zasebna pjesnika - Alberta Kaejra, Rikarda Raisa, Alvara de Kampusa i samog (tacnije, tek jednog izmedu ostalih) Fernanda Pesou. Ovaj je portugalski pisac najavio i razradio promijenjeni status pisanog subjekta i ponudio hermeneutici plodotvorniji smjer: od pozitivisticki povlastenog autora ka tekstu.

Kvazimodov je hermetizam znacenjski potentniji od Montaleovog i emocionalno suptilniji od Ungaretijevog. Iza njegovih prosedea i minuciozno obradenih egzistencijalnih motiva stoji metapoeticki interes da se aktiviraju bazicni potencijali samog jezika.

Upravo ovo suptilno koristenje jezika omogucice Kvazimodu da se, u drugom periodu njegove knjizevne karijere, na rijetko dostojanstven nacin okrene humanistickim temama koje kod njega nisu zvucale ni pateticno ni stereotipno. Za Sloterdajka, Celan je prvi postmodernisticki pjesnik. On je, bez obzira na povremene iskorake ka transparentnijem stihu, prevashodno svoj interes bio vezao za ispitivanje “resetki jezika”, za istrazivanje materijalnosti samog pisma, njegovih oznaciteljskih mogucnosti. Istovremeno, to znaci i susret sa tisinom, i kao pjesnickim idealom ali i kao nepobitnom obznanom nemoci pjesnika pred svijetom u kojem zivi. Otud, u kljucnoj pjesmi, Celan izabira Helderlinovu rijec nastalu u ludilu, potpuno bez-znacajnu, “Palaks” da bi ojezicio tu ambivalentnu tisinu.

Sa druge strane, Jejts nudi najefektniji primjer stare vjere u figuru pjesnika: njegova fascinantna pjesma “Jedrenje u Bizant” predstavlja superiornu elaboraciju klasicne teze o iskupiteljskoj sustini umjetnosti, njenoj vjecnosti. Ujedno, Jejts, licnom interpretacijom drevnih irskih mitova, svjedoci da nacionalno i univerzalno nigdje, a narocito u poeziji, nisu kontradiktorni pojmovi.

I Benov i Hajmov ekspresionizam izvlace antropoloske zakljucke iz Niceove objave da je Bog mrtav. Iako obojica daju sumorne slike raspada svijeta kroz estetsko potenciranje ruznog, Ben zavrsava u nihilizmu, dok Hajm kroz svoju poeziju daje, kako sam kaze, “najbolji dokaz postojanja neke metafizicke zemlje”.

Vjerovatno najsavrsenije pjesnicko ostvarenje u XX vijeku jeste “Pusta zemlja”: Eliotova naglasena diskurzivnost, kroz odjeke brojnih referenci, analizuje svakovrsni rasap nase civilizacije.

Polazeci od takve spoznaje, Eliot prociscenje trazi u religiji (”Cista srijeda”) i filosofiji (”Cetiri kvarteta”).

Kavafi, pak, napusta sve simbolicke olaksice, i akcenat stavlja na konciznu naraciju kojom priziva anticku proslost da bi podvukao dalekosezne ironijske implikacije ljudske istorije. Prerano umrli Trakl, najizrazitiji je talent evropske knjizevnosti: njegovo krhko pismo prepuno je karakteristicnih ekspresionistickih slika, kroz koje se probijaju idiosinkraticni tragovi spasonosne transcendencije.

Ipak, najveci podvig poezije u ovom periodu jesu besmrtni “Cantos” Ezre Paunda. Ova pjevanja nastoje da u sebe inkorporiraju citavu povijest ljudskog roda, njegovu kulturu i civilizaciju. U tekstu “Cantosa” zabiljezenu su gotovo sve vaznije novovjekovne poetske tehnike: od imazinizma, kolokvijalnog i hermetickog stiha pa sve do postmodernisticke (de)konstrukcije pjesnickog pisma, sa sjajnim metatekstualnim efektima. Zavrsni stihovi “Canta 81″ fundamentalno su zavjestanje cjelokupne poezije, ne samo XX vijeka: “Ono sto doista volis, trajno je tvoje nasljedstvo”.

Najznacajniji u poeziji XX vijeka:

1. Ezra Paund

2. Georg Trakl

3. Konstantin Kavafi

4. T. S. Eliot

5. Gotfrid Ben i Georg Hajm

6. Vilijem Batler Jejts

7. Paul Celan

8. Salvatore Kvazimodo

9. Fernando Pesoa

10. Silvija Plat

Preuzeto iz “Vijesti” - Podgorica, 29. novembra