Natalija Najhart
- poezija -
LÉONIE
Ja sam vlasnik tvog života
Ti si moja zvijezda repatica
Dok njišeš bokovima
na pozornici u Kamenoj ulici
Ja pijem suhi martini bez masline
Gorak je, ali dobro izgleda
Volim tvoje snene oči
I tortu od malina
koju praviš svake prve subote u mjesecu
Maline su boje tvojih bradavica
prelivenih vrućom, gustom čokoladom
Gledam tvoje crvene, stakličaste usnice
oko srebrenog mikrofona
Dok ih otvaraš izgleda kao da ćeš ga progutati
Ljudi koji te slušaju su uglavnom bogataši
koji se nakašljavaju da privuku tvoj pogled
Ti ne pjevaš za njih već za njihove pare
Kamion u kojem spavaš
izgleda kao crvena soba u nekom bordelu
I nemaš wc
Tvoja figura u mekoj, zlatnoj haljini
mami kao boca ledenog šampanjca
Prolivena ti kosa pada u savršenim spiralama
Mona Lisa barskog bluesa
Uho mi je već naviknuto na tvoje pjesme
Sama ih pišeš
Većina su o ljubavi, no ti ne znaš voljeti
Kad sam u tebi, mirna si, ledena
Nitko se ne vraća u tebe, osim mene
Ne znam što tražim u tvojim plavičastim očima,
Zašto svake noći izgovaram Léonie
Léonie kao vjetar, Léonie kao more,
Léonie moje sunce
Léonie ledena
Ne shvaćaš
***
CRVENO SMOKVINO DRVO
Često smo sjedili ispod smokve
Jer smokva je mirisala po našem seksu
Ti si brojao jahte i glisere,
ja sam brojala ribarske brodice i jedrilice
Na kraju bi naše brojeve zapisali u pijesku
Ako bi tvoj bio veći kupio bi mi sladoled,
ako moj kupio bi mi cigarete
Onda bi gledao kako kovrče
sišu sladoled zajedno sa mojim usnicama
Jer uvijek bi smislio veći broj od moga
Nakon tog dugog perioda
došao je period smiraja
Više nisam pušila
Sutoni su bili crveniji
Nismo brojali brodove
Smokva je mirisala po tuzi
Kosa mi je bila ravna i kratka
U mojoj utrobi
obitavao je plod tvog prezira
Na mom licu
sjajila je pomrčina sunca
Danju mi je bilo hladno
Mrzila sam svjetlost
Bojala sam se ljudi
Budila sam se usred noći
misleći da je došao kraj života
Ništa mi nije bilo važno osim smrti
Dok sam gledala kroz smokvino lišće
u oblacima nalazeći tvoje lice
U njenom deblu tražeći toplinu zagrljaja
Došao je kraj mog djetinjstva
Kao što sam davno prije piljila u tebe
sve dok mi se zaista nije činilo kao da se smiješ
Tako i sada buljim u ogledalo,
pokušavajući otkriti razlog tvog prezira
Pokušavajući shvatiti
zašto mi srce ubrzano kuca
i boli
iako ne postoji mogućnost da ću dobiti infarkt
I proglasim se kukavicom
i trčeći odlazim zagrliti smokvu ispred mora
negdje u dubini svoje svijesti
tražeći od beskrajnosti njenog mirisa
razlog zašto grlim to deblo
***
BORBA, PREDAJA, POKLON
Treskom zatvaram vrata secesijske zgrade
Komadić već napuklog stakla pada na tlo
šačica ljudi trunku zelenog sunca krade
u novinama naslovi nagovještavaju NLO
Iz te zgrade dolaze jauci i žamor
U njoj sam ostavila svoj najdraži mač
Glavom mi se prolama uporan zamor
U tom trenutku me zaustavi mačji plač
U vrevi ekvivaletnosti spazih tvoje zelene oči
Strijela sa gavranovim perom prolomi zrak
Tvoj luk je gibak, moj štit je tanak
Krv mi potječe utrobom i ja zapnem za mrak
Dolazim k svijesti sjedeći na klupici u parku
Glava mi je nevjerojatno blizu vlastitim stopalima
Tvoja ruka je bratski na mom ramenu
Proučavam žnirance na tvojim cipelama
Podignuvši glavu, žvačem te očima
Usplahireno gledaš moje crne vjeđe
Pramen svilenkaste kose ti umire pod prstima
Ne osjećam mirise, a boje su sve bljeđe
Ispituješ me nešto, govoriš mi nešto,
Zvuk ne prodire do mog mozga,
Al da, čini me sretnom,
čini me abnormalno uzbuđenom
Samo par centimetara
udaljenom od mog seksipilnog boga
Ubrzo shvaćaš da te zaljubljeno gledam
Uzimaš me za ruku i vodiš u svoj karavan
Moj um je opkoljen vlastitim fantazijama
Ja sam tvoja robinja a ti moj Džingis-kan
Vozimo se drevnim krajolikom
Pozdravljaju me vitezovi, čujem fanfare
Napočetku šumske staze plaču trubaduri
Ja imam svoju nemezu, oni svoje Laure
Odveo si me do moje sekvoje u tišini
Znao si da ne volim fanerogame
Samo sa tobom mogu biti i sama
U društvu sa suncem, ne bojim se tame
Životom me svojim zoveš?
I želim samo da znaš
Kad opet postanem nemoćna ko dijete
Htjet ću ti pokloniti Kraš
***
KRITIKA BOŽANSTVA
Kao aluminijska ploha…
Prekriven tankim slojem blještave mase
Stojiš na nekoj stravičnoj litici
Dok se zapaljeno sunce strovaljuje u dubinu
Nepomičan kao plamen upaljača u zavjetrini
Ti si neki vatreni bog
Neki Apolon čežnje
Čežnje za požarom strasti
I kao u ljubavnim romanima
Boginja ti nudi sve svoje slatkoće
Ženski bog zemlje
Težnja tvoje vatre
Nebo tvoje zjene
Aleluja, Ave, Heil, Amen
Tvoje sopstvo
uspavljuje moždane mase
Biraš boje mira
Stvaraš oružje
Dijeliš rase
Tvoja kćer Mirodija
Daje okus svemiru
Pečat njenih usana poput
Umiruće zvjezde
Djela tvoja krase
Svaki pokret tvoga daha
Stvara nova tjelesa
Umiruće duše bez sna
Čudni besmisli tvoje stvarnosti
Stvaraju kraj prošlosti
***
NESANICA
Ne trebaju mi dokazi da moji snovi brišu pitanja
Zamjenjuju hladne obloge periodično, sve do svitanja
Prodiru u mene u obliku svjetlosnog titranja
Duljina dijagonale mog odra, kreveta i kinderbeta
Jednaka je opsegu grudi Flavije Maksime Fausta
Da li je sve to bila sabotaža ili samo moja sujeta
U tvom tijelu postoji nešto fizički poželjno,
Dok prevladava ono peripetički nepotrebno
Vatra se širi, strast, žudnja, postaje preintenzivno
Zbog vjetra zatvaram prozor svoje jako ljubičaste sobe
pored 150 metara velike sekvoje zaboravljam naše borbe
stalak za CD-e te odaje, prgavi muški snobe
Događa se peristaltika
Anusna apokalipsa
I ja sam ljudožder
***
PARANOIČNI PARADOKS
Moje ti suze ne dozvoljavaju da staneš
Kraj jedne slijepe ulice na istoku grada
Tvoje riječi: zar je to dovoljno da planeš,
ipak ću uzet smokiće, tako si nezrela sada,
Moj osmijeh pretvaraju u kolotečinu
Tekovinu drevne epopeje
Bujnu plodnost Libertičinu
Stavljaju u dah Medeje
Opet stojim pored pruge
Pokušavam fotografirati jureći vlak
Pokušavam fotografirati dvije duge
Snimam vlastiti dah definirajući tlak
Pišem tvoju nerazumljivu biografiju
iako te ne poznajem
Ne razumiješ moju iskrenost
Kao da ti dramom i očajem
svojih riječi ništa ne odajem
Glumiš sterilno stoičku jedinstvenost
Tvoji testosteroni su kao drakonidi
Gledam na sat, uzimam dah,
Prolazim pored još jednog nepoznatog lica
zamišljajući da vidi
Kako se mojim pogledom prostire strah
Ne volim krv, ne volim smrt, niti bol, pa ni tajne
Iako to ni ne postoji u mom staklenom zvonu,
upadam u neko neobjašnjivo stanje
***
NESUĐENI PEREC
Ne živim u stvarnom svijetu.
Na mom crnom šalu se stvaraju kristali vode.
Ne pada kiša.
Hladno je.
Stojim pored nekog prozora višeg od mene.
Imam crveni ruž na usnicama, nije channel.
Pored mene prolazi neki nasmijani mladić.
Sam je, ali se smije.
Što mu je? Možda je lud?
Možda je on najpametniji čovjek na svijetu.
Pratim ga.
Ulazi u narančastu Prehranu mislim u Gajevoj.
Stojim iza njega i čujem ga dobro.
Pitao je prodavačicu sa zelenim naočalama u bijeloj kuti:
.-Imate li perec?
Nije bilo pereca i izašao je van
kroz željezna vrata premazana bojom.
Uzela sam komad vruće pizze
i držeći ga lijevom rukom nastavila potragu.
Imao je plavu jaknu, odmah sam ga vidjela.
Da li se još uvijek smije?
Perec, nemamo pereca.
Zamišljala sam da umjesto pizze
u ruci imam veliki perec s puno soli.
Držim ga sa papirnatom salvetom plave boje
kao što je njegova jakna.
Brišem salvetom ruž sa usana.
On uzima iz moje ruke perec
i otkine komadić soli sa pereca
stavljajući ga u svoja širom razjapljena usta.
Komadić spužvaste soli stavlja i meni.
Ostatak pereca je hrskav.
Odlazimo na pivu.
Molim, tamno, pola litre.
Umaćem komad pereca u pivo.
Pijemo iz iste čaše.
Smijemo se zajedno.
***
MRTVAČEV ŽIVOT
Na nekom starom, zapuštenom sam groblju
Cijeli svijet je zaspao
Pogled mi je prikovan na zemlju
Mržnja me ponekad budi iz sna
Sam sam u grobu
Ležim u njemu, ne mičem se iz dna
Došao mi je zeleni vjetar
Nebo je oblo
Po meni kaplje jantar
Jedna stara lica dolaze
Druga poznata lica odlaze
Treća nova lica prolaze
Ispod tamne koprene vječnosti
Iz mojih vena kaplje krv
Kap po kap neizdrživa stalnost
Čekam smrt…
Čekam smrt…
Čekam smrt…
***
PREDAN EGOIZMU
Napravili smo temelje
Zasvirala je naša pjesma
Ti nikad ne plešeš
misliš da je to gay
Ponekad se vraćaš kasno pijan
Prolaziš našim predvorjem
Nesvjestan mirisa hrane
Sagorjelih svijeća
Uvijek mi potrgaš ogrlicu
Pokidaš gumbiće na košulji
Podereš moje svileno donje rublje
Ja sam ti nešto usputno
Ignoriraš me pred svojim prijateljima
Varaš me sa mojim poznanicama
Zaboravljaš naše posebne datume
Kad se vraćam iz dućana nosim teške vrećice
Stojim ispred vulkana
i znam da ćeš me gurnuti
Gledaš me svojim plavim očima
kao zvijer
Davno je već prošlo
kad si moju ljubav
Nagradio čvrstim zagrljajem
Voliš svoju plavu kosu
Nježno je pereš svaka dva dana
Voliš svoju skupu odjeću
svoju ogromnu kolekciju ploča
Šamar našoj maloj kćerkici
Zbog maslaca od kikirikija
na tvojim najdražim CD-ima
I ja padam u vulkan
Nikad se više ne vraćam
Hodam zajedno s njom, malenom
Nekom tamnom, hladnom ulicom
Znam da nećeš doći po nas
Eto, samo nas ne voliš
***
BLUES ONOGA TKO NE VIDI
Pred mojim očima nema ničega
Samo zvijezde i mjesec
I nestajem u željama
Da vidim nešto
Sve ostalo postaje nevažno
Zamišljam da je nešto zasvjetucalo
Šljokica, iskrica,
maljušna mrvica zrake sunca
Al nešto ostaje ništa
I nešto mi gore gori
Zapeče
Udavi
Jednu bol zamjenjujem drugom
Sok od borovnice rakijom
Ovisan o onome što je postala navika duše
Osjećajući se tako skrušen
Pred tobom i tvojom nesretnom ljubavi
Zbog koje mi moja vlastita izgleda nebitno
Samo zato što znaš sa riječima
Osjećajući ruku na ramenu,
Okrenem se da vidim da li je to možda smrt
Da li je taj miris dinstanih mahuna
i Nivee for men možda miris raja
Nadam se da ću možda vidjeti bar nju…
***
IMAM OSJEĆAJ DA VIŠE NIŠTA NE OSJEĆAM
Prazna
Kao posuda
Beskonačno duboka
Ljudi koje volim
Stvari koje radim
Sve je plitko
Ništa kao da nije bitno
Ali ipak ne posustajem
Osjećam se ugodno
Osjećam se zadovoljno
Probam,
pa ako nejde probam nešto drugo
Potpuno bez strasti
Bez žaljenja
Oblaci se razmiču sa danima
Pa se opet sastaju
Ne želim se uništiti
Ne želim se obogatiti
Ne želim se skućiti
Ne želim voljeti
Uživam u životu
Prizorima, bojama
Zvukovima, ljudima
Pet minuta, mjesec dana
Tek tako
Al se osjećam tako prazno
Ništa nije bitno
Ništa mi nije važno
***
MEGALOFEKALIJA
Život mi je blasfemija
Ljudi se zgražaju
Dobrodošla bigamija
Oholosti, tvrdoglavosti i ponosa
Dišem kroz usta,
jer mi je nos začepljen
Vlastitim egoizmom
S godinama pak nastupa pokajanje,
Shvaćam da nisam centar svemira,
pa čak ni tvog
Oči mi se pune suzama
Zbog vlastite nevažnosti
Lažne solidarnosti
Ukrašena fatamorganom talentiranosti
Da li je važnije biti nadaren
Ili vjerovati da si obdaren?
Bit’ ću zadovoljna kao fasung
tvojoj umješnosti
Pokloni se mojoj pokori
Ili bolje ne
Radije bi bila samo jedan od mrava
Nego Etuerpa Dostojevski
Šta će mi slava?
***
MLADOST
Slika moje mladosti je na tvom prozoru
Gledaš u nju svaki dan al me ne prepoznaješ
Tvoja je na tvom ramenu
Nespremna da bude nebeska zvijezda
Priča nas spaja samo na početku
Kao kratki, tanki rez na dlanu ruke
Najkraći i najdublji i najbolniji
Davno, davno u mladosti
Jučer sam sretno gledala u more
Jer je tako plavo, veliko, sjajno
Nekad me tješilo jer je bilo veće
Od moje nostalgije za osobom
koja me razumije
***
ČEŽNJA ZA CESTOM
Cesta je duga
Vrućeg kamena
Pored onog puta dio tebe
Razapet kao rešetka
Pustinja iznad ramena
Ostala sam stajati
Gledala kako se staza pretvara u dine
Papiga na mom ramenu zna izgovarati
Samo tvoje ime
***
ZATVORENE OČI
Koračaš putem svile
Kroz meku pustinju bez pijeska
Sunce je duboko na zapadu
Sve oko tebe se znoji, vonja
Niz mokra leđa ti pada tamna kosa
Puna uši, smeća, zemlje,
A oči su ti tako suhe da ih držiš zatvorene
Zamišljaš da si božji sin,
Svećenik,
Da imaš cilj
Ali cilj imaju hijene koje vrebaju tvoju crkotinu
Zamišljaš da si Lucifer,
Antikrist,
Da imaš usud
Ali usud ima borgovski sustav
besvijesnih korporacija
Zamišljaš da si ništavilo,
Nitko,
Da ništa ne možeš promijenitit,
Ali ništa ne mogu promijeniti grane grbave
vrbe koje nedužno padaju prema dubini
***
TUGA IZGUBLJENOG HIPIJA
Zakinut sam za prohtjeve prosječnog čovjeka
Kad kiša pada ja sviram blues
Kraj nebeskog bespuća
pušim smotane prutiće duhana
Lice mi je kao morsko dno
U širokom kutu hvatam očima nebo
Ne pokušavam shvatiti boga, beskraj, život
Svijet mi je nepoznanica
Vladam osnovama fizičkih zakona
Kad sam bio mlađi pozdravljao sam ljude
Pokušao sam voljeti ženu
Čuvati prazne kutije za cipele
Pio sam život kap po kap
Više ne nosim modru majicu
na kojoj rozo piše: „Love“
Živim samo za miris i okus
Imam samo tugu
I sve mi je stav
***
ZADNJI KOPRCAJI
Klub se zove „Kubanska cigara“
Znam čudno ime, a i ja ne pušim…
Tamo sam svaki utorak
Kaplje mi kišna krv sa crvenog balonera
Po njihovom jeftinom smeđem tepihu
Naručujem riječima: „kao i uvijek“
Nikad ama baš nikad s: „runda za sve“
moji prijatelji ne piju
Naslonjena na šank miješam noktom
žuto smeđu tekućinu
Kao trešnja u martiniju boje pišaline
Da, trudna sam, trudna sam već godinama
Rodit ću dosadu
Uvijek puštaju moje najdraže pjesme,
A ponekad, još bolje,
Pjesme koje nikad nisam čula….
A ponekad, još bolje,
Sviraju bendovi…
Nitko me nije povrijedio
Samo.. slomljeni su mi snovi
Moj jeftin izgled privlači poglede
Al ta gamad se vara
Nisam nimalo jeftina
Sa svojom tankom oštricom u lijevom đepu
Znam izvadit bubreg
I prodat ga za 10 000 dolara
ili ću ti ga zajedno s kobasicama servirat za večeru
Jebena drkađijo
Hehe, danas neću dramatizirat, danas ću maštat
Da sam okrutna
I zaplešem s nekim smrdljivim pijancem
Glavno da je mlad
Mrzim miris starosti
Potsjeća me da je netko mudriji i morbidniji od mene…
Zagrlim ga čvrsto da osjetim njegove mišiće oko kostiju
primim ga za ramena, pa niže..
Nježno se trljam
Koljenom mu mazim međunožje
do mesa ga ugrizem za vrat
I onda sišem lagano krv
Ne puno
Ne jako
Al mu ne ispunjavam snove
Da ne bi…
Radije te gledam kako se obžderavaš svojim kobasicama
I kasnije ti tiho predem oko kukova
Dok ti iz usta bazdi po mojim vrhunskim delicijama
Slušajući tvoja glupa nagovaranja
o tome kako bi sutra mogla oprat prozore
I rodit dijete
Mrzim tvoje debilne prohtjeve
Al uskoro ću…
Ječim: hoću…
