Boris Kvaternik
- poezija -
BEZUMNA KOSTURSKA JEBAČINA
Usred potmulog zadaha
njihovih već odavno propalih tijela
Dva kostura leže na posmrtnom odru.
Posmrtnom odru koji su si sami prostrli i ukrasili
Za vrijeme života.
Njihove kosti štropoću kao gozba pohlepnih djetlića
Dok se privijaju i trljaju jedno o drugo
I u ekstazi koja sada postoji
samo kao blijedo sjećanje iz života.
Oni zijevaju u mirodijski zrak mrtvačnice,
Bezglasno dahćući svojim istruljelim desnima
Kao nepostojeće lokomotive na putu ka izlijetanju iz tračnica.
Ono malo mesa što im se još priljubljuje uz gole kosti,
Taj posljednji podsjetnik čovječnosti koja je nekoć bila njihova,
Odgrizaju jedno drugome u bezličnoj automatskoj trzavoj pohoti.
Kosturi su kosturi i oni su obavezno mrtvi.
Neki su kosturi i prije smrti, a neki samo poslije.
Ali u oba slučaja su mrtvi, čak i prije smrti.
I onda misle da se mogu probuditi, kada su još samo požutjeli fosili.
Pokušavaju, pokušavaju, diraju se, jebu se, opijaju se,
Orgijaju, kosturi orgijaju, luduju, mlate se, urliču, ali
To ništa ne mijenja.
Njih dvoje se, u svom hladnom, štropoćućem, mrtvačkom klinču
Trzaju i ukočeno izvijaju na odru.
Pokušavaju sve ne bi li si SADA udahnuli malo čovječnosti i života.
Kostur radi pokrete glavom preko rebra punih truleži drugoga
Kao da mu zaista liže sise kojih tamo odavno više nema,
Koje su raznijeli mali pohotni kukci i sladili se njima,
Te pokušava mljackati jezikom kojeg nema u goloj rupčagi od usta.
Tada zamjenjuju mjesta i drugi kostur čuči na koljenima
Te ide žutom ispucalom lubanjom naprijed natrag
Pokušavajući iz prošlosti dozvati toplo pulsirajuće meso
U svoja usta.
Liježu jedno na drugo uz štropot na kameni pod
I u grčevitim pokretima se pokušavaju nabiti jedno na drugo,
Grče se, trude, njihove prazne duplje očajno zijevaju u plafon
Ali nemoćni su.
U zraku se čuje samo očajno i bezubo mumljanje i škljocanje čeljusti
I kuckanje zdjelice o zdjelicu.
Na kraju Prvi kostur shrvan odustaje
I jednom rukom si iščupa drugu iz lakta
Te TO trzavo gura svojoj mrtvoj družici među noge
U rupu zdjelice.
Klang klang klang klopa klopa klang
Kosti udaraju jedna o drugu.
***
LABUDOVI
Prekrasna je i svježa večer
Puna snovite materije
Koja šušti među granama,
Koja se cijedi sa zvijezda
I razmazuje nebom
Kao tamno ulje,
I kapa u mreškastu površinu jezera
Sjedim na obali
Sa bezglasnim čuđenjem
Nijemo bijelo plemstvo
Krstari gustom površinom.
Nisam znao da na ovom jezeru
Ima labudova…
Gledamo se iz prisne blizine
Ne uznemirujući se,
Uživajući u idili svojih dana.
Nenadani glasovi nam odjednom
Zaštropoću u glavi i uvrijede uši.
To se tročlana obitelj
Spustila na jezero do mene.
Dijete, tek progovorilo i prohodalo,
Bez oklijevanja poseže za kamenom
I obijesno ga baca na moje plutajuće društvo.
A jedino što njegova majka ima za reći je:
„Pazi da se ne smočiš!“
***
SMOČENA KRILA
Ispod mene, u plavičastoj izmaglici svježeg dana
Naziru se vrhunci visokih planina
Kružim iznad njih i klikćem, postao sam ptica
Tek tako, preko noći, dobio sam krila
Poklon dobrog anđela, izvoru mog poleta i smisla
I sad letim, vrhunce svijeta obljubljujem krilima
Srce kuca poletno u mojim ptičjim grudima
Nekoć sam mislio da bojim se vrtoglavih visina
Ali drukčije gledamo na stvari kada dobijemo pristup njima
I upijam šum lišća meni sada podređenih šumovitih predjela
Param krilima maglovite i neprozirne koprene oblaka
Sunce i zvijezde cakle se u mojim oštrim očima
Gospodar sam svega što vidim, svemu imam pristupa
Tamnozeleni pašnjaci, i mutne vode ispod morskog zrcala
Gust promet očajnika u koloni malih limenih kutija
Divovske zgrade i vijugave ceste koje vode u predgrađa
Letim kuda poželim, podamnom položena, Zemlja je tako jasna
Ali na horizontu jedan mali crni oblak poče rasti
I njegov rast posta čudovišan, od prizora mi se slediše kosti
Jer sad već cijelim nebom prostire se ta tamna krpa
Ogromna i zlokobna, puna munja i kiša i snijega
I uletjeh u ždrijelo tog zastrašujućeg nebeskog kita
Krila mi postala preteška od vlage, i tada su se predala
Tijekom dugog pada u ralje tla komu bijah gospodar
Shvatih sa žalošću koliko je glupo misliti da si nebeski car
Jer kad - tad krila mahati stanu, i počne neminovni pad
I kroz lomljavu granja i kosti, uspomene blijede, ostaje samo smrt i jad
***
VREĆA OD KOŽE
Nosim svoju kožnu vreću,
U nju trpam zemaljsku sreću
I bacam je u jebeni kontejner
***
BURA
Plašt kraljice mora se nadimlje
I dijeli šamare plaži
Dok njezin dah
Para i kovitla zrak.
Ljudi sjede u svojim rupama
Majmunskih očiju izbuljenih u zabrinutosti
Dok odjek prolaska kraljice mora
Ostavlja kaos na ulicama
I najavljuje propast i osvetu.
***
UKLETI GRAD
Tumaram gradom i ubrzano ludim.
Cijeli grad je načinjen od papira
(Šapat: I tako sablasno bijel i prazan –
Neispisane stranice koje sačinjavaju zgrade).
Mrzim praznoću njegovih gigantskih šuštavih zidova od papira.
Nadvijaju se nada mnom, savijaju se prema dolje
I guše me.
Tako je hladno…
Najradije bih zapalio cijeli taj ukleti labirint od papira
Ali vatra je već odavno izgubila svoju moć
I više ne grije NIKOGA.
Isijava samo hladnoću
Kao gorući, titravi led.
Da zapalim vatru ne bih satrao grad od papira u pepeo.
Ne,
Već bi se hladnoća ledenog plamena rasplamsala, RAZBUKTALA –
I proširila okolo, te zaledila i mene i cijeli grad u veliki kristal.
Ne smijem paliti vatru!
Grad je prazan.
Gdje li su svi ti ljudi koji su PRIJE živjeli u njemu?
Jesu li se i oni, kao i okoliš,
Pretvorili u nijemo, šuštavo ruglo od papira?
Tako sam usamljen, kao jedna točka na praznom papiru.
Nigdje nikoga.
Sve šušti na laganom vjetru – auti, zgrade…
GRAAAAAA GRAAAAA
GRAAAAAAA!!
Divovska vrana.
Niotkuda se spustila na obližnju kuću od papira
I spljoštila je.
Papir je glasnije zašuštao.
Otkuda li je doletjela?
Zurim u nju.
Vidim se u njenom ogromnom, sjajnom, crnom oku.
Ne znam što bih.
Tada zamjećujem da je blijedo nebo odjednom
Postalo ispunjeno tisućama crnih točkica.
Tisuće vrana.
Lete uokolo nad suludim gradom od papira bez cilja.
Ogromne su, glasne.
Graktanje i lepet tisuća pernatih tijela stapaju se sa šuštanjem.
Još imaju ponešto od njihove prijašnje ljudske odjeće
Što u razderanim krpama visi sa njihovih krila.
Kakva ukleta sudbina!
Što se dogodilo sa ovim gradom? Svijetom?
Ništa nije pošteđeno, jer ovaj grad nije iznimka.
Apokalipsa. Jedini preživjeli. Tiho šuštanje. Šuplji lepet.
Vrane gmižu blijedim nebom, sada gospodarice svega,
Ali doimaju se isto kao i mravi koji su plazili tlom.
Ispuštaju izmet i grakću u smijehu. Njihovi glasovi su nesnosni.
Spuštam se na tlo i kutrim se u očaju.
Ostajem sklupčan, odustavši.
***
ČUDOVIŠTE U PARKU
Djeca se igraju u malom parku pokraj ceste.
Penju se na penjalice, ljuljaju na ljuljačkama, trče uokolo kao muhe,
Smiju se i obijesno vrište, mlataraju rukama i sline
Te su svima neizmjerno slatki,
A da se odrastao čovjek tako ponaša strpali bi ga u ludnicu.
Odjednom jedan umorni biciklist naleti na dijete
Koje mu je, ne gledajući, odletjelo pred kotače.
Dok mu je majka sa svojom prijateljicom tračala novu prodavačicu u dućanu.
Dijete je od naleta palo na leđa, a biciklist u prašinu
Pokušavajući očajnički zakočiti.
Odjednom se dignula golema dreka, debele majke su skočile na noge
I iskolačenih očiju i izobličenih usta
Počele lajati i vrištati na biciklista koji je slomio nogu.
Dijete se malo natuklo i ogrebalo, te počelo vrištati kao svinja koju kolju.
Za dva dana se neće niti sjećati ovoga, te će odrasti u bogatog pravnika
Koji će mrziti siromašne i tući svoju ženu,
A biciklist zbog svoje noge neće moći ostvariti svoj dugogodišnji san–
Otići na svjetsko prvenstvo u biciklizmu na kojem bi inače pobijedio.
Babe i majke urlaju mu u lice i udaraju ga torbama i koščatim šakama:
„Monstrume! Ubojico! Naše dijete, ubojico! Platit ćeš ti nama, ti čudovište!“
U blizini, na drugom kraju parka, u grmlju, upravo umire narkić
I zadnjim vapajima moli za pomoć, traži da netko pozove hitnu.
Čovjeka robe i premlaćuju dva razbojnika dvadeset metara niz ulicu,
A neku je ženu pred ulazom upravo ubio auto.
Ali sva pažnja, sva mržnja, usmjerena je na to strašno čudovište s bicikla.
***
TISUĆU
Nikada neću
Isplakati
Tisuću umornih suza
Zato jer
Sam zaista preumoran.
Možda tek uspijem
Teškom mukom
Iscijediti jednu ili dvije
Kao iz
Skorene spužve.
Moje će oči
Radije biti
Košnice pune bijesnih osa
Što bez nadzora i truda
Lete van
Lete van
***
LAKŠE MI JE SIĆI S UMA NEGO NA ULICU
Bijeli zidovi i prljave plahte
Sakrivaju me od elitne osamljenosti
Svih stanovnika grada, tih snobova,
Te sam na miru sa svojom samoćom
Koja je obična i bez ekstravagancije
Zato sam šćućuren ovdje gdje jesam
Kao jazavac u svojoj rupi,
Jer više volim svoje
Stare razdrapane čizme poprskane blatom
Nego nove skupe cipele koje
Se presijavaju poput jegulja na suncu, izglancane,
I u njima se osjećaš kao klaun
Pa se tako i počneš ponašati,
Srozavajući se do forme
Slaboumnog kameleonskog pajaca
Škiljim van kroz prozor
Samo da bih potvrdio ono što već
Odavno znam.
Auti i autobusi prelijeću ulicom
Čineći se nestvarnim poput bijelih miševa,
A prljavi kao pravi štakori,
Noseći u svojoj utrobi smrtonosne bakterije,
Prenašajući ih uokolo i raznoseći ih
Do njihovih gradskih košnica
Pompoznih poput falusa
Koji se, samouvjereni, bahati i tako VELIKI
Istežu u nebo
Da opće sa samim oblacima,
Penetriraju u svemir, i svrše u samo njegovo središte,
Izlijevajući ljudsku pompoznost
U njegovu crnu maternicu.
Ljudi! Ljudi! LJUDI!
Prije bih živio sa srnama!
Njih gone i ubijaju, ali one same ne znaju za taj pojam.
Prije bih živio sa puževima!
Oni su spori, ali ne zadaju si nedostižne ciljeve
Samo zbog svoje obijesti i težine ega.
Prije bih živio sa hijenama!
One se stalno cerekaju, ali nikad zato
Što im je dosadno od svoje ispraznosti,
Ili zato jer žele biti primijećene.
Prije bih živio sa majmunima!
Oni imaju gole guzice, ali ne i golu moralnost,
Oni si međusobno trijebe buhe,
A ne živce i dostojanstvo.
Prije bih živio sa ubojicama i psihopatima
Nego sa „uzornim i poštenim“ građanima!
Oni su barem prihvatili ono što jesu
Bez licemjernog pretvaranja! Oni ne opovrgavaju
Da su zvijeri! Ne, da su gori od zvijeri!
Slika pogrešno skrenule evolucije:
Lešinari svuda uokolo kljucaju utrobe
Rasporenim paunima,
A naučili su se baratati kamerom,
Pa i snimaju svoju obijesnu krešteću gozbu.
***
AUTOPORTRET
Idiot sjedi
Za pisaćim stolom
I slijepim očima
Obujmljuje svijet
***
SLUČAJNOSTI
Bio je mlitav, spor, sunčan dan
I ja sam sjedio u kafiću.
Čekao sam spore konobare da im kažem što želim
I gledao na ulicu, u prazno.
Neka ženska za stolom do mojega,
Moderno obučena i beskrajno ispraznog lica,
Sišući polako kavu kao i sve ostale gradske besposličarke,
Uzdahnula je u smjeru svoga momka
Rekavši: „…Ah, i cijeli život je jedna velika slučajnost.“
Nisam razumio kontekst izrečenog, ali to ni nije bilo važno.
Jer jedinome zanimalo njezino držanje
Jer je bio očito da misli da je upravo rekla
Nešto tako duboko i misaono, sjetno te izvanvremensko.
A ustvari je, kao i sve druge šarene papige,
Da bi fascinirala svog vlasnika ponavljala fraze,
Koje je čula u toku života, sama ih ni ne shvaćajući,
I nesposobna da promisli o njima.
Ispila je svoju prljavu vodicu i otišla
Korakom paradne kobile.
Za sobom je ostavila prljavu šalicu kave,
Čašu polupopijenog soka, i nekakve papiriće.
Platili su krupnim novčanicama.
Ulica je i dalje monotona, umorna i prazna.
***
MISIJA PISACA ČISTA JE KAO ONA SMETLARSKA
Pisci su
smetlari
društva.
Kupe otpatke
stranih ljudi
koje opažaju na cestama.
Pokušavaju reciklirati cijelo to
sranje,pretvoriti ga u nešto
ljepše i upotrebljivo.
Hodaju ulicama
u svojim izlizanim kaputima
i do koljena gacaju
u tuđem i vlastitom đubretu
pokušavajući ga
sortirati, reciklirati
ili baciti.
Gledaj! Uoči!
Sortiraj! Zapiši!
Pronikni!
Fotografiraj!
Laži ili ne laži o fotografiji!
