ALEKSA ŠANTIĆ
Aleksa Šantić (27. maj 1868 - 2. februar 1924), srpski pesnik iz Bosne i Hercegovine i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.
Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.
Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora” kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.
Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju “Moj brat Aleksa”, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta “Collegium Artisticum” iz Sarajeva.
Stvaralaštvo
U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma “Emina”, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (”Ostajte ovdje”, “Hljeb”), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment (”Mi znamo sudbu”).
Preneto sa Wikipedije
***
POEZIJA
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoc neće!
Ja joj nazvah selam. al’ moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko’!…
***
OSTAJTE OVDE
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
***
SENKE
Vi, senke, što sada po putima mojim
Urličete kobno, ko s razboja hrti,
Ma vi bile kandže svih beda i smrti,
Svejedno, ja vama na belezi stojim
Ne tresu me više oštrohrte osti,
Ni jed zelen s vaših gubica što prska;
S vama ću ukoštac, pa ma poput trska
U pritegu vašem prsnule mi kosti.
Ne, vas pomam nema snage da me satre,
Ja sam gora gde se carske rude kriju,
I na svaki udar raspu se i biju
Iz mojijeh stena iskre zlatne vatre.
O grmenje moje zube krši vreme,
I u njemu svaka hajka lava nadje.
Još su moje snage gorda jedra ladje,
Gde prosipa zora svoje dijademe.
Mičite se s puta Iz kaljuže ove,
Gde se oreola čovečnosti cepa,
Ja na timor idem, kuda srca lepa
Kupe se i hrle na polete nove.
Onamo, na vrhu, ko dan jedan beo,
Ja hoću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I ko pozar zlatan, radosno i gordo,
Na bregu lepote izgoreti ceo.
