Intervju VELIKO PREDSTAVLJANJE
Pesnik Jasmina Šušić
Intervju vodio Milan Mijatović
- Draga Jasmina, kakav je osećaj biti pesnik na Balkanu gde se baš i ne ceni preterano ta vrsta postojanja?
Moram priznati da je pomalo frustrirajuće. Ljudi su često vrlo nezainteresirani. Međutim, takve me činjenice ne obeshrabruju. Pisanje je poriv duše, i koliko god me malodušnost zgrabi s vremena na vrijeme, ne odustajem.
- Kakav je osećaj živeti ovde, kada većina “normalnih” ljudi misli da su pesnici “čuknuti” ljudi koji su zreli za ludnicu, bolnicu ili bar ignorisanje?
Teško. Svima nama s vremena na vrijeme treba neki poticaj, ohrabrenje, vjetar u leđa. A kod ovdašnjih ljudi to je teško pronaći. A ta predrasuda koja o pjesnicima vlada, ne zamara me previše. U devedeset posto slučajeva su baš ti pojedinci “čuknuti”, a ne mi. Pritom moram napomenuti da je ta predrasuda najvjerojatnije nastala iz nerazumijevanja senzibilnih, krhkih pjesničkih svjetova.
- Da li te izluđuje što poeziju niko ne čita a pesnika ima mali milion? Čak i da od tog miliona njih deset su pravi pesnici, zašto ih niko ne čita?
Pa ne bih baš rekla da nitko ne čita poeziju. Poezija jest marginalizirana, ali uži krug čitatelja postoji. I sam Poezin nam je primjer, zar ne? A to što je interes za poeziju slab, krivim današnji senzibilitet ljudi i doba u kojem živimo. Općenito smo se udaljili od svoje prave prirode, sve smo hladniji i sve više zanemarujemo emocije. Jurimo za novcem, uspjehom i tko zna čime. U takvom svijetu malo je mjesta za pravu, čistokrvnu, emotivno nabijenu poeziju.
- Šta nam možeš reći o sebi? Hajde, želimo da znamo sa kim imamo posla. Sada je trenutak za tvoje VELIKO PREDSTAVLJANJE.
Istina je kada kažu da nečije pjesme najbolje govore o onome tko ih je napisao. Pa ipak, rekla bih da imate posla s jednom mladom dušom koja je sanjarski zakoračila u veliki svijet, pritom silovito tražeći odgovore na neka velika pitanja.
- Majakovski, Cvetajeva, Silvija Plat, svi su digli ruku na sebe. Da li je pesnik sklon samoubistvu? Da li su destrukcija i melanholija, normalno stanje pesnika?
Nema tog duševnog stanja koje nije, u nekom periodu, normalno stanje pjesnika. Baš zato i jesmo pjesnici, jer nam je unutarnji život nakrcan, a poezija je dobar katalizator. Ali ne mislim da smo svi skloni samoubojstvu. Dapače, mi slavimo život. Melankolija i destrukcija ponajprije ovise o osobi.
- Kako je nastala pesma Holandez? Otkrij nam ko je taj zbog koga se cepkaš u komadiće i nemaš snage da ga ukloniš iz sebe?
Pjesma Holandez je nastala u jednom vrlo konfuznom stadiju mog života. Bilo je potrebno da se udaljim iz jednog odnosa i ostavim čitavu tu priču za sobom. Kao posljedica unutarnjih previranja, sumnje i tuge stihovi su izašli van. A taj netko je jedan vrlo poseban čovjek, Holandez, koji se svojim brodom toliko čvrstu usidrio u moju dušu, da je bilo gotovo nemoguće, iako krajnje nužno, “protjerati” ga van.
- U pesmi Mahnitost, da li si zaista odlepila ili je to samo pesnički doživljaj? Alkohol je samo zgodno umetnut u stih ili ponekad neko dobro cugne?
Da, doista sam “odlijepila” Ništa ljudsko mi nije strano.
- Kako nastaju tvoje pesme. Koji postupak koristiš prilikom pisanja? Koliko razni pokreti u književnosti i umetnosti su imali uticaj na tvoje pesme?
Pjesme nastaju spontano. Bez puno razmišljanja. Dogode se. Jednostavno ih prospem na papir. Ponekad kada nisam zadovoljna pjesmom, prepravim pokoji stih. Imam neke male rituale, primjerice češće pišem olovkom nego na kompjuteru. Kada pišem kratke priče, koristim se starom, posuđenom pisaćom mašinom. Kada se osjećam posebno inspirirano, pustim Mozarta, skuham kavu, zapalim mirisne štapiće i izoliram se na koji sat. Na mene je književnost i umjetnost općenito ostavila veliki utjecaj. Iako smatram da je individualnost najbitnija, posebno inspirativni su mi pjesnici beat generacije, ponajviše Keruac i Ginsberg, zatim tu je i Jim Morrison, Charles Bukowski, Walt Whitman, Tin Ujević…I mogla bih tako u nedogled.
- I za kraj, kakvi su ti planovi?
Planova je mnogo. Objaviti knjigu poezije, napisati zbirku kratkih priča, turneja s “Beat renesansom”, putovanja, snimanje prvog, dugometražnog (amaterskog, naravno) filma…
