Semir Behram
- poezija -
NOĆI SU NAM CRVENKASTE
Zar ne pratiš grčeve.
Noći su nam crvenkaste.
Mažeš se.
Da upije prije spavanja.
Da upije.
Da se osuši.
Ne mogu da ih dohvatim rukom,
Pluća.
Tako duboko unutar mene psuju,
pa se hrvu, pa se dave,
pa se češu od moje rane,
a ja sljevam dim prema njima,
da ih zasljepim,
da ne vide, kud udaraju, kuda sjeku.
Prođoše njene noge rijeku,
a ja i dalje gledam,
kako se šunja,
kako se prislanja uz hrastove, kako lovi,
Grčeve.
Trebaju li nam čaše u našim životima.
Nisu svi bikovi isti.
Svi vole crveno.
Noći su nam crvenkaste.
Čaše su nam niske, ne mogu da zadrže dim, ne trebaju nam.
Ostavi ih, neka zjape.
Moram ih razbit, toliko me vuku.
Prihvati ruku pomirenja koju ti pluća pružaju.
Disat će samo za tebe, rekla je.
Rekla i nastavila,da traži,
slijedi miris svoga grča,
a on je otet, omamljen snagom krda nestao.
Ona ga traži,ona mu tepa,
ona je jedna nesretna žena nekad opjevana kišama,
mokrim krovovima mostarskih kuća bila je pjevana njena zbunjenost,
njeno bunilo,
krovovi su svirali,
kapi su dizale glas nad Neretvom,
prkosile udarima vira.
Nekad.
Sada je sve drugačije,
ni igle ne bodu kao u to vrijeme,
snovi se ne sanjaju na isti način,
grmlje nije zeleno, sve je il’ crno, il’ bijelo,
Tmine su razastrte,
noći su vidne oku,
a bikovi i dalje jurlaju crvenilu,
nekad sam joj znao reć da nisu svi isti,
da postoje i druga krda slobodnih bikova gore u planinama,
da ih samo rijetki mogu uhvatit okom,
rijetki kojima noć nije vidljiva,
kojima njihovo meso ne izaziva vodu na usta.
Zovem ih rijetkim,
a oni to nikako nisu,
znam da ih ima mnogo,
znam da se kriju jedni od drugih,
da imaju svoje oznake,
da ih ponekad šipkovom šipkom crtaju u pjesku,
pa kada ugledaju nekog ribara na obali brzo zapraše to mjesto
da kojim slučajem ribar ne bi shvatio kakve znakove poklanjaju rijeci,
a ona je gazi,
ona gazi rijeku tražeći krda, a ja..
s dvije čaše u džepu sjedim poddno bagrema,
zamišljajući da je hrast i bojažljivo gledam nju,
kako je nesvjesna svojih pokreta,
kako je prepadnuta,
kako je nevina i blaga,
kako voli,
kako je spremna da da svoja pluća za samo još jedan grč,
za još jedan pogled svog lica na ogledalu kada je bude kočio..
Ona je jedna od rijetkih,
mada nije ni svjesna šta leži na njenim krilima,
nije svijesna života, rijeke, smrti…
Gradom sanjare pijane duše u jeftinim tijelima nekog modernog kroja.
Lebdimo, sanjajmo, kradimo, pa pravimo svijet.
Neki bolji grijeh od ovog koji puzi.
