Gavrilo Došen
- poezija -
E nel profondo deserto io cado
O, veličanstvena
i okrutna mladosti!
Ne mogu da podnesem
Što te nisam imao,
i zato ne mogu
da odrastem.
I tako nisam ni čovek,
ni mladić, ni dete,
nego nepostojeći.
Bez igde ičega,
bez igde ikoga.
U okeanima mraka i govana,
bez ljubavi, bez ljuu-ba-vi!
Eto gde sam sad!
***
Mon coeur s’ouvre à la voix
Još te čekam, jer jedino ti znaš
kuda poći po zemlji čuda iza ogledala.
I jedino ti imaš zlatnu nit
za izlaz iz lavirinta.
I bilo da sam u kovčegu Dejvija Džonsa,
ili negde na beskrajnom snegu,
tvoj glas otvara moje srce,
a tvoj me dodir vraća u ljudski oblik.
Vi morate biti registrovan i logovan korisnik da biste postavljali komentare. Komentari se ne objavljuju odmah vec nakon provere od strane administratora sajta.